Kako se sjećamo plesa

Kako se sjećamo plesa

I ponovno se ostvaruje ono što gotovo uvijek obilježava Llinkt!-ove akcije, nova dimenzija nastala miješanjem nekoliko medija

Prigodom razmišljanja o plesu uvijek se ujedno borimo i s problemom sjećanja, jer, na kraju, sve što nam od plesa kao vremenskoga tijeka ostaje su uspomene. Mislim na izdvojene trenutke, slike kao bljeskove, emocije koje su prevladavale tijekom gledanja ili izvođenja, najsnažnije dojmove koji nas uz ples vezuju. Jedinstvenost je plesa što to mogu biti i takozvana tjelesna sjećanja: pokreti upisani u tijelo, energije i impulsi. Sve su to vrlo subjektivne, dakle nestabilne kategorije, vezane uz intimu pojedinca.

Sjećanje na ples

Intimnost je i temeljno obilježje Llinkt!-ova Privremenog muzeja plesnih uspomena, autora Katje i Nikole Šimunića, postavljena u Centru za kulturu Trešnjevka od 31. svibnja do 2. lipnja, upravo sjećanjima na ples. Postav sačinjen od petnaest izložaka, doprinosa plesača, koreografa, plesnih teoretičara, kritičara, povjesničara, redatelja, književnika, glazbenika, poklanja niz osobnih priča bogatih snažnim emocijama koje je teško ne osjetiti šećući između slika, stihova, predmeta i filmskih isječaka izloženih u hodnicima, garderobama, na sceni i ispod gledališta Centra za kulturu Trešnjevka. I ponovno se ostvaruje ono što gotovo uvijek obilježava Llinkt!-ove akcije, nova dimenzija nastala miješanjem nekoliko medija, mogućnost koju osobito Katja Šimunić umije dobro iskoristiti. Ponuđeni su raznovrsni odgovori na pitanje kako se sjećamo plesa.

Filmske scene plesa oca i kćeri najljepše su sjećanje same autorice izložbe, inače redateljice i spisateljice, što je i jedan od najdojmljivijih izložaka. Film (Život na selu, Bertrand Tavernier, 1983) i scena pokretači su životnih odluka te otkrivaju način doživljavanja plesa kao apsolutne ljubavi i posvećenosti. Jednako je intenzivan i osoban izložak plesačice Maje Marjančić, točnije simulacija trenutka uoči izlaska na scenu koju svaki posjetitelj može iskusiti uspinjući se stubama u mrak pa prema osvijetljenu snopu na pozornici. Trenutak ulaska u snop okida snimku pljeska koji odzvanja iz zamračenoga gledališta. Njime Maja Marjančić iznova kreira trenutak prve izvedbe, nove svijesti o prostoru scene, nervoze i neugodnog iskustva pogreške pri izvedbi.

Jedan od izložaka, onaj plesačice i plesne kritičarke Ive Nerine Sibila, sačinjen je od starih fotografija i tekstova koji prilično detaljno opisujući ples i plesni put Sofije Cvjetičanin uspijevaju oživjeti jednu umjetničku osobnost, prošlo vrijeme i duh. Ples je uspomena na dragu osobu koja nastavlja postojati kroz tijela onih koji je se sjećaju. Da sjećanje na ples može isto tako biti vrlo prisutno u tijelu, ukazuje i plesačica Ljiljana Zagorac, tiho prolazeći prostorom izložbe, evocirajući pokret iz njoj najdražeg projekta Ples i skulptura. Uz crteže i fotografije iz istoga vremena, kretnje ujedno snažne i suptilne plesačice uvlače u treću dimenziju sjećanja, oblikovanjem prostora plesom.

Ne hodi po travi...

Muzej nadalje sadrži i reprint unikatnoga plakata Josipa Vanište za KASP-ov Koncert u Muzeju za umjetnost i obrt iz 1964, prilog plesne umjetnice Milane Broš, zatim reprint plakata za predstavu Ne hodi po travi… padaju anđeli iz 1998. uz kritiku istoimene predstave – što je bio prvi osvrt Maje Đurinović objavljen u »Vijencu«. Dizajnerica Nada Dogan u jednu od garderoba smješta svoj kostim iz KASP-ove predstave Minimal moving. Redatelj Zlatko Sviben prilaže kazališni program kakav je nekada stajao u tramvajima. Tu su i torbica i fotografije Margarite Froman i Ane Pavlove, iz ostavštine Vesne Šir, a tekstualno prisjećanje plesa uz fotografije nude književnica Sanja Lovrenčić te teoretičarka Jelena Rajak. Filmski doživljaj omogućuju plesačice i koreografkinje Snježana Abramović Milković i Ksenija Zec, filmskim zapisom plesa u kojima su sudjelovale, izmještenima u neobične i već oronule prostore CKT-a, dok je na izlazu ponuđeno slušanje glazbenoga broja po izboru plesačice Andreje Široki, koji prigodno ispraća s ovoga osjetilnog putovanja na kojemu se nudi nova percepcija plesa, umjetnosti i identiteta.

Jelena Mihelčić