Izgubljeni ideal cvrčka

Izgubljeni ideal cvrčka

Lijenost (ili tišinu) autorica naglašava kao ishodište kreativnosti, ishodište koje je u današnjem vremenu opsesivne ideologije proizvodnje gotovo zabranjeno

Predstava ili točnije filozofsko-koreografska scenska rasprava Promjene Nikoline Pristaš funkcionira na tri razine, plesnoj, tekstualnoj i prostornoj. Ishodište joj je u La Fontaineovoj basni Cvrčak i mrav, a dominantne su teme rad i lijenost, umjetnost i ideologija rada te umjetnost kao rad. U predstavi su osim originalne predstavljene i nove verzije basne, pisane na poziv autorice, (L. Donskis, T. Etchells, M. Goulish, D. Mihanović, L. Šarić, A. Turčin, E. Hrvatin), filozofski tekstovi (M. Serres), politički govori i intimni zapisi, a kao ključni tekst (dramaturg predstave je Goran Sergej Pristaš) ističe se Pohvala lijenosti Mladena Stilinovića, te citat Marchela Duchampa na istu temu. Sljedeća je važna referencija skladba Johna Cagea 4’33”, čiji se tonski zapis i reproducira u predstavi (zvuk Helge Hinteregger). Tu tišinu plesačice otjelovljuju u obliku neprekidne vrtnje, kao parafraza derviške ekstaze. Lijenost (ili tišinu) autorica naglašava kao ishodište kreativnosti, ishodište koje je današnjem vremenu opsesivne ideologije proizvodnje gotovo zabranjeno.

I unutar koreografije, iz odnosa izvođačica prema izvedbi kao i po koreografskoj strukturi, provlače se pitanja koreografije kao rada, kao proizvodnje pokreta. Plesačice su raštrkane po velikoj, polumračnoj sceni. Pokret koji nudi Nikolina Pristaš hladan je, atletski i reduciran, a ona ga izvodi s punoćom i karizmom koja se duboko upisuje u prostor. Ostale plesačice (uz autoricu tu su S. Banić, A. Kretimeyer, Z. Užbinec i Z. Šimčić) ne reproduciraju fraze doslovno, jer imaju slobodu pratiti vlastiti slijed pokreta, ali ih ne modificiraju dovoljno da bi postale zaista osobne. Tako je plesni dio predstave na kritičkoj poziciji između slobode i limita, improvizacije i koreografije, a autorica ga zadržava na razini propozicije te ne dopušta da se razvije i preuzme scenu punom snagom.

Razlozi za sumorni dojam kojim odiše predstava nisu samo brutalne inačice basne, jezoviti politički tekstovi te preokret plesne scene u mravinjak, nego i odnos pokreta i teksta. Naime, tekst koji čita nevidljivi performer razgovijetan je, čujan, sveprisutan, a s drugim elementima zvuka koji se pojavljuje, zvuči kao potpuno zaseban i kompletni rad te vodi predstavu od početka do vrlo jasnog kraja. Pokret se, nasuprot jasnoći govora, odvija na granici vidljivoga (sličnu ideju jedva vidljiva pokreta vidjeli smo u radu Dalije Ačin, gdje je doveden do ekstrema), a plesačice su siluete u jednoličnom crnom (kostimi Silvio Vujičić). Pokret, odnosno tjelesnost, ne probija tekst niti mu se suprotstavlja, nego ostaje dosljedan svom kodu, odbijajući svaku mogućnost ujedinjenja (ili kulminacije). Jedini je iskorak u trenutku kada jedna po jedna izvođačica držeći violinu u ruci, umjesto pjesme, deklamiraju političke tekstove koji veličaju ideologiju rada, dok ostale izvode stilizirane pokrete utrke, što je strašna slika što optužuje. Zanimljivo je da čak i u programskoj knjižici, u kojoj je objavljeno čak trinaest tekstova, nema ni jedne bilješke o procesu koreografije ili uobičajene fotografije plesača te je tijelo prisutno kao gomila mrava koji izviru iz crnila knjižice pa fobičari oprez! (dizajn Gordan Karabogdan). No Nikolina Pristaš i suradnici ne pristaju na jednoznačne tvrdnje te ta totalitaristička slutnja srećom nije konačna. Naime u plesačkom dijelu postoji velika doza igre, čak i zaigranosti. Plesačice komuniciraju preuzimajući pokrete jedna od druge, i time ipak teže kvaliteti živosti i autonomije, a tekst donosi i obilje duhovitosti.

Važan aspekt predstave čini vrlo zanimljiva organizacija prostora i svjetla, koju potpisuje Slaven Tolj (a dizajn svjetla Alen Vukelić). Na početku, pozornica je potpuno ogoljena, a svjetlo ulazi iz otvorenih vrata koja postoje na sceni i oko nje. Tijekom predstave pratimo dramatične svjetlosne intervencije, koje su sastavni dio koreografije.

Promjene Nikoline Pristaš, kao i njezini dosadašnji radovi, pokazuju njezinu potpunu uronjenost u probleme kojima se bavi. Njezino autorstvo autentično je na teorijskom kao i na koreografskom planu, a Promjene će gledatelja ostaviti s gomilom otvorenih pitanja, potrebom za malo svjetla te nadom da cvrčkova sloboda ipak nije u potpunosti izgubljen ideal.

Iva Nerina Sibila