Izazov zvan Scarlatti

Izazov zvan Scarlatti

Dugogodišnje druženje s čembalom pravocrtno je odredilo umjetnički put ugledne hrvatske pijanistice Višnje Mažuran. Trideset godina provedenih za čembalom Zagrebačkih solista, kao i sudjelovanje u drugim komornim sastavima s čembalom (Musica da camera, Musica viva) i napokon kreiranje studija čembala na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji, koji je u proteklih desetak godina u njezinu razredu iznjedrio nekoliko naraštaja vrsnih mladih čembalista, bili su plodno tlo za otkrivanje mnogih tajni koje u sebi krije taj važan, a donedavno u nas prilično zapostavljen barokni instrument.

Proučavajući literaturu za čembalo Višnja Mažuran najprije se dugo bavila Johannom Sebastianom Bachom. Do sada je izvela i snimila tri njegova kapitalna djela: Goldberg, varijacije, Umjetnost fuge i Das wohltemperierte Clavier, I i II. U posljednje je vrijeme međutim njezinu pozornost privukao Domenico Scarlatti, još jedan majstor čembala, rođen iste godine (1685) kada i Bach i Händel. Od smrti talijanskoga čarobnjaka prošlo je 250 godina (1757). Bio je to dakle povod za temeljito proučavanje njegova impozantna opusa od čak 555 sonata za čembalo.

Mnogi od tih bisera nepoznati su široj publici, pa čak i umjetnicima. Skladatelj ih je napisao u vrijeme kada je bio dvorski čembalist u Lisabonu, a poslije maestro di musica na dvoru u Madridu. Scarlatti je u toj poticajnoj sredini bio obljubljen i kao umjetnik i kao učitelj. Podučavao je dobru i lijepu sviranju mladu kraljevnu Mariju Barbaru, i tom prigodom napisao te svoje sonate, koje je skromno nazvao vježbama. No one su mnogo više od toga. U njima se već nazire pijanistička revolucija, koja će sto godina poslije buknuti u etidama Chopina i Liszta. U tim jednostavačnim biserima barok se postupno pretapa u rokoko raskošnom invencijom nadahnutom španjolskim podnebljem 18. stoljeća. Izvornom i maštovitom tehnikom, elegantno i s ukusom skladatelj se duhovito i virtuozno poigrava tonovima i harmonijama. Raznolikost i bogatstvo izričaja krasi i stotinu Scarlattijevih sonata koje je iz tog obilja izabrala Višnja Mažuran. Rasporedila ih je, uglavnom kronološki, u pet koncerata, vodeći računa o kontrastima i dramaturgiji, kako bi dobila osmišljenu i zanimljivu cjelinu.

Nakon prve dvije večeri (30. svibnja i 20. lipnja u Muzeju za umjetnost i obrt) osjetilo se već kako svako to djelo ima dušu, karakter, te iznenađuje konstrukcijama i harmonijama. Neki obrati djeluju kao šala, gotovo zafrkancija, neki izrazito moderno. Ljupkoj melodici suprotstavlja se primjerice virtuozna grmljavina tonova koji se slijevaju u bujice i slapove. Ima tu i koračnica, ali i plesnoga koraka. Publika je mogla uistinu uživati u velikom tehničkom i interpretativnom umijeću i umjetničkoj zrelosti Višnje Mažuran, koja je muzicirala na vrlo dobroj kopiji flamanskoga čembala iz 1640, graditelja Andreasa Ruckersa, izgrađena u majstorskoj radionici Michaela Wolkera 2007. u Njemačkoj.

Započeti projekt Domenico Scarlatti: 100 sonata Višnja Mažuran nastavit će na preostala tri koncerta u Muzeju za umjetnost i obrt u listopadu, studenom i prosincu, a cjelovito će ga izvesti i u rujnu u sklopu Varaždinskih baroknih večeri.

Barokni program salona Očić

Zbog ćudljiva vremena posljednji od osam kućnih koncerata 12. sezone Iz salona Očić (14. lipnja) nije se u skladu s tradicijom održao u otvorenom prostoru raskošna obiteljskog arboretuma na Lašćini, ali je dio (preko)brojne publike ipak našao mjesta vani i pratio program kroz otvorena vrata salona prema vrtu. Pretopla proljetna večer na izmaku sezone okupila je birano umjetničko društvo. Dugogodišnjim suradnicima i prijateljima, uglednom slovenskom trubljaču i nenadmašnom virtuozu Stanku Arnoldu i iskusnoj orguljašici Ljerki Očić, pridružilo se u ovoj prigodi dvoje mladih darovitih umjetnika koji obećavaju: violinistica Mojca Arnold, Stankova kći, i zagrebački trubljač Vedran Kocelj.

U vrlo lijepu i zanimljivu baroknom programu, dakako s prikladnom piccolo-trubljom u prvome planu, oni su se predstavili u raznim izvođačkim kombinacijama. Stanko i Mojca Arnold nastupili su zasebno ili pak zajedno uz orgulje u djelima Giuseppea Torellija (Prva sonata a cinque, za trublju, violinu i orgulje), Tommasa Antonija Vitalija (Ciaconna za violinu i orgulje), Georga Philippa Telemanna (Koncert u f-molu za trublju i orgulje), Leopolda Mozarta (Adagio iz Koncerta u D-duru za trublju, violinu i orgulje) i Antonija Vivaldija (Koncert u B-duru za trublju, violinu i orgulje).

Ljerka Očić zdušno je sudjelovala u svim točkama programa kao čvrst oslonac raspoloženim umjetnicima, a i sama je srčano i temperamentno izvela Tri tokate (I, III, IV) za orgulje solo Bernarda Pasquinija. A za dobro i svečano raspoloženje na oproštaju od uspješne sezone, na početku večeri izvedena je Suita u D-duru za dvije trublje i orgulje Jeremiacha Clarka sa stavcima The Duke of Glosters March – Serenada – Ecossaise – Gigue – Trumpet Voluntary, a na kraju trostavačni Koncert u C-duru za dvije trublje, violinu i orgulje Antonija Vivaldija.

Uz razgovor s voditeljem izravnoga prijenosa na Trećem programu Hrvatskog radija Brankom Magdićem umjetnici su pružili maksimum sviralačkog umijeća i međusobna sklada, u poticajnoj i opuštenoj atmosferi, koja se nastavila i nakon koncerta uobičajenim druženjem i okrepom u mirisnom rascvjetalom parku gostoljubive obitelji Očić.