IZ EGOIZMA U TIiJAizam

IZ EGOIZMA U TIiJAizam

Lana Derkač, Tko je postrojio nebodere, Altagama, Zagreb, 2006.

Između više mogućih definicija suvremenoga pjesništva nije najmanje istinita ona koja ga definira kao tehnologiju pjesničkoga teksta. Tim izrazom nismo popustili pred modernim antiromantičnim duhom, nego smo poveli računa o doista složenu odnosu između emocije i ekspresije, gdje se jednostavni ciljevi mogu postići zamršenim postupcima, ali svakako vrijedi i obrnuto.

Lana Derkač (1969), nepomućenom jednostavnošću svoga lirskog kazivanja, neće nam smjesta dati do znanja kako se to kazivanje stavilo u službu nimalo jednostavna poetičkog nauma: taj će svoj naum ipak diskretno i uporno provoditi. U pjesmi Siječanj nevjerojatna uvodna pretpostavka: »Škripe stanari u mom tijelu« – postaje tvrdnjom koja se, ugradnjom jedne metafore u drugu – narativno nadograđuje nizom pojedinosti, postupno mijenjajući kontekst naracije u svojevrsnu persiflažu. Nije ipak riječ ni o kakvoj persiflaži, nego o plastičnoj operaciji te ugradnje, kojoj je svrha zaboraviti polazište aktualizirajući tekst kao niz pomaka. Tijekom pjesme uvodna nevjerojatna pretpostavka škripe objašnjava se snijegom. Na tome mjestu otprilike glagol pomislim informira nas kako je sve to unutarnji monolog iskaznoga subjekta. Potom taj monolog postaje glasan u svom antiiluzionizmu: »Večer na odjavnoj špici sprema ispit / tako što uvježbava skokove u jezero.«

Dakako, čitalac će reći da ta puzeća promjena konteksta nije drugo do niz ulančanih metafora, što je osobito vidljivo kada je riječ o prefabriciranim metaforama jakoga stvarnosnog učinka. Tea Benčić Rimay uočila je te prefabricirane metafore i likove potrošenog jezika iz modernoga tehničkog okružja kao prodor prozaičnog u osjetljivu lirsku teksturu. Lirsko-prozaično, reklo bi se štoviše, jedinstveni je konglomerat karakterističan upravo za posljednju zbirku Lane Derkač Tko je postrojio nebodere. Uočljivo je također kako pripuštanje toga prozaičnog gradiva u intimne situacije koje zahtijevaju komunikativnost njezina pjesma ne bilježi kao prozaizaciju, nego kao stanovitu začudnu, fantastičnu okolnost, upravo kao novo što ga poezija donosi kao dobitak nad prozom svakidašnjice.

U svoj virulentni pjesnički hipermetaforizam Lana Derkač unosi stanovite promjene utoliko što ga čine manje napadnim. U tu svrhu ona napušta sugestije semantičkog konkretizma iz sedamdesetih godina prošloga stoljeća i njegovu začudnu označiteljsku kombinatoriku, dopuštajući samo one iskaze koji ne napadaju smisao, premda ga zaobilazno dovode u pitanje. Jedan od alibija hipermetaforičnosti u Lane Derkač začudna je uloga montaže koja spreže različite materijale teksta:

KORITO NOVO

D. Cesariću

Voćka poslije kiše izrasta do visine očiju

urbanog nomada.

Što bi neboderi o tome mislili?

on pita dok nekoncentrirano drži tamjan,

dok kapima drveta prelijeva vokale

iz Nobody knows Leonarda Cohena

ili možda baš one iz Povratka: ah, niko,

niko ništa ne zna. Krhko je znanje!...

Opisujući sve navedene postupke preslagivanja načinâ teksta, koje prilično ravnomjerno raspoređuje, rekli bismo da bi sve to bilo dobro kada toga ne bi bilo previše. Čitamo li iz veće blizine zbirku Lane Derkač, možemo se primjerice zaustaviti na mnogim inačicama bijega, kako sama kaže, iz Egoizma u TIiJAizam, što tvori teksturu ljubavnog partnerstva s mnoštvom istančanih natuknica kao što je primjerice ova:

Upravo tada ovit ćeš me. Preobrazit ćeš se u asimetrični okvir mog tijela.

To ljubavno partnerstvo otkrit će se pravom temom zbirke Tko je postrojio nebodere, prema kojoj je sve ostalo više ili manje ljupka fabulacija između verbalizma i nesabranosti. Od postmoderne znatiželje prema svim mogućnostima rastvaranja teksta Lana Derkač došla je tako do njegove posvemašnje euforične relativizacije, gdje se možemo upitati postoji li uopće tekst ili je to puka iluzija njegove predručnosti i manipulativnosti.