Istjerivači fast–fooda

Istjerivači fast–fooda

Svi se gastronomi pred kamerama ne snalaze podjednako dobro. Titula vrhunskoga chefa, meštra TV–kuhinje, neosporno pripada carskom gurmanu Veljku Barbieriju

Prije nešto manje od tri desetljeća, dok sam kao klinac svake večeri željno iščekivao crtić u 19 i 15 na prvom programu tadašnje TV Zagreb, četvrtak mi nikad nije bio osobito omiljeni dan. Umjesto Toma i Jerryja, Topsija ili Zekoslava Mrkve, četvrtkom navečer u spomenuto bi se vrijeme prikazivala Vegetina kuhinja, sponzorirana Podravkina petominutna emisija u kojoj bi neizbježni Oliver Mlakar gustirao probrane delicije i komentirao njihovo spravljanje, za što je bio zadužen Stevo Karapandža, tada šef kuhinje hotela Esplanade. Dok bi Oli i Stevo blaženih izaza lica i uz zadovoljne uzdahe blagovali netom skuhane sarme s vrhnjem ili kakav sočan odrezak u umaku (nikad im ne bi umaknuo), pri zgotovljavanju kojih bi uvijek u ključnom trenutku valjalo dodati »jednu žlicu Vegete«, ja bih razmišljao o mogućnosti da je nesretni kojot Chucka Jonesa u međuvremenu ipak uspio uhvatiti antipatičnu pticu trkačicu.

Tijekom protekla tri desetljeća, s iznimkom vječnoga Mlakara, gotovo sve se promijenilo. Potpisniku ovih redaka Mariolino i Gustav tek su uspomene na djetinjstvo, emisiju Kuhačom po svijetu pamti iz davnoga Programa plus, večernjeg crtića već odavno nema na programu, a Stevo Karapandža pregaču odijeva u kuhinji svog restorana u Švicarskoj. Istodobno, kulinarske emisije i kojekakve TV–kuhinje u međuvremenu su se razmnožile poput gljiva poslije kiše, a raznorazni gourmeti, gurmani, gastronomadi, gastronauti, kozi, nutricionisti i svekoliki ljubitelji dobre papice (i kapljice) vrebaju na nas sa stranica i iz programa doslovce svih novina i TV–postaja koje drže do sebe. Nakon što su još razmjerno nedavno Igor Mandić i Veljko Barbieri, dosljedni i svojedobno jedini medijski i književni zagovornici uživanja u biranim jelima i draškanja nepca vrhunskim vinima, zdvajali nad tjeskobnom slikom budućnosti u kojoj bi fast– i junk–food mogle iz tuzemnih blagovaonica posve istisnuti tradicionalnu domaću kuharicu, stvari su se u međuvremenu drastično promijenile.

Srećom, na bolje. Dijelom zahvaljujući svjetskoj slavi Jamieja Olivera, ponešto zbog zasićenosti brzogrizom i plastičnim okusima hamburgera i pizzeta, a možda ponajviše potaknuti neuništivim afinitetom ovdašnjih bonkulovića prema uživanju u mladoj janjetini, paškom siru i vrbničkoj žlahtini, kulinarski showovi danas su nezaobilazni i nerijetko vrlo kvalitetni sadržaji domaćih TV–programa, a internetski portali poput izvrsno dizajnirane Coolinarike i Gastro.hr danomice bilježe sve više posjetitelja. »Nema veće ljubavi od one prema jelu« i »Ljubav prolazi kroz želudac« izreke su afirmacijom kojih televizijski urednici žele (i uspijevaju) privući publiku pred malim ekranima, bilo odmjeravanjem kulinarskih vještina u nekadašnjoj emisiji Kruške i jabuke, bilo u spravljanju mrsnih sezonskih jela u društvu grafičke dizajnerice Ane Ugarković i gastronomada Renea Bakalovića, bilo izvrsnim gastronomskim reportažama erudita, književnika i kuharskog kanconijera Veljka Barbierija, koji publici predstavlja Jelovnike izgubljenog vremena. Pomnjivo aranžirane jestvine nerijetko egzotičnih naziva gledatelje mame već izgledom (aroma i okus nam nažalost ostaju nedostupni), a jela poput gomashija, telećih medaljona s vrhovima škampa ili srnećih odrezaka u umaku od brusnica i najkonzervativnije kuhar(ic)e motiviraju na eksperimentiranje i kušanje nečega novog.

Ipak, svi se gastronomi pred kamerama ne snalaze podjednako dobro. Titula vrhunskoga chefa, meštra TV–kuhinje, neosporno pripada carskom gurmanu Veljku Barbieriju, koji s toliko znanja, ljubavi i oduševljenja pripovijeda o omiljenim jelima starih Helena, cara Dioklecijana ili istraživača i pustolova Marka Pola. Premda se među loncima i fritajama snalazi iznimno vješto, Ana Ugarković prečesto ostavlja dojam neurotične osobe i štreberice koja neprekidno strahuje hoće li sva jela uspjeti spraviti kako treba. A o RTL–ovoj Večeri za 5 nema smisla ni trošiti riječi, jer je u križancu projekta Come Dine With Me Channela 4 i Voxova Perfekte Dinner spravljanje jela tek u trećem planu, dok je naglasak stavljen na reality–sastavnice i snobovsko prenemaganje angažiranih kuhara.

No sad moram završiti tekst, jer se bojim da mi se ne prekuhaju njoki s tartufima i zagore zapečeni štrukli sa slatkim vrhnjem.

Josip Grozdanić