Iskušavanje mjere mogućeg

Iskušavanje mjere mogućeg

Korjenitim zaokretom poslovne politike Festivala, uspjeli smo u prethodnih pet godina postići uravnoteženje proračuna, što znači da su državna sredstva naspram vlastitom prihodu u odnosu otprilike pola – pola. To je rezultat koji je i u europskim razmjerima hvale vrijedan

Koliko je teško istodobno biti ravnatelj ustanove i intendant, odnosno umjetnički ravnatelj Dubrovačkih ljetnih igara? Kako surađuju ta dva ravnatelja u vama?

— Intendantska funkcija, onako kako je vidi ne samo tradicija nego i suvremenost središnje Europe, podrazumijeva objedinjavanje ključnih umjetničkih i poslovodnih ovlasti u rukama jedne osobe. Dakle, ništa neobično. Istina, nerijetko se u vama sukobljava umjetnički eros i/ili sklonost artističkoj avanturi, s poslovnim oprezom, pa i poslovnom odgovornosti. Izlaz je postizanje stanovite ravnoteže. Samo da li je ona uopće moguća? Mjeru mogućeg iskušavate svake sezone pred licem javnosti.

Festival ste s najvećim javnim dotacijama, ali i najvećim vlastitim prihodima. Kako vam to polazi za rukom?

— Na glasu smo, već desetljećima, kao manifestacija s najvećom dotacijom. Nekada je to bilo viđeno gotovo kao ispisana optužnica za državni festival. No, kada se država promijenila, i dalje je njezin financijski ulog, za mnoge, ostao magnum crimen Igara. I to u prvom redu za one koji u svojoj neukosti drže kako je državno financiranje kulture izmišljotina bivšega sustava, i nešto samo po sebi pogrešno, dok slobodni svijet, navodno, radi drukčije. Neka se posluže internetom i provjere kako se, primjerice, susjedna Austrija skrbi o svojim kulturnim ustanovama i manifestacijama.

Kada sam prije nekoliko godina u Londonu, na redovitoj godišnjoj sjednici Europske udruge festivala, predstavio kolegama program sljedeće sezone, bili su zadivljeni. Kada sam im, kako je to uobičajeno, rekao i koliki je naš budžet, pobrao sam glasan podsmijeh. Naime, većina ih je smatrala da za nepuna dva milijuna eura takav program naprosto nije moguće proizvesti, te da su se još jednom sreli s Istočnoeuropljaninom koji ne poštuje transparentnost poslovanja. Dakle, s lašcem!

Tek na popravnom ispitu, u neformalnim razgovorima, uspio sam popraviti dojam objašnjavajući cijenu rada u Hrvatskoj s jedne strane, te s druge strane desetljećima nakupljan ugled Igara, zbog kojeg su brojni veliki umjetnici spremni nastupiti na Igrama ispod svoje uobičajene cijene na svjetskom tržištu.

S druge strane, korjenitim zaokretom poslovne politike Festivala, uspjeli smo u prethodnih pet godina postići uravnoteženje proračuna, što znači da su državna sredstva naspram vlastitom prihodu u odnosu otprilike pola – pola. To je rezultat koji je i u europskim razmjerima hvale vrijedan. Naime, i najmoćniji i najglasovitiji zapadnoeuropski festivali tek iznimno prekoračuju četvrtinu vlastitih prihoda. Ovakav rezultat u velikoj mjeri dugujemo poslovnoj suradnji s prestižnim korporacijama, predvođenim našim generalnim sponzorom VIP-om.

Festival je s vašim dolaskom zaplovio mirnijim vodama. Što smatrate najvećim dostignućima svoga mandata, a što je ono čime još niste zadovoljni?

— Mirne vode dugujem mnogima. Prije svih mojim suradnicima Ivici Kunčeviću i Nevenu Frangešu, ravnateljima dramskog i glazbenog programa, a zatim i velikom razumijevanju i potpori naših ansambala, potpori Ministarstva kulture i Grada, ali i, najčešće, korektnom pristupu medija. Rečene mirne vode sjajno su polazište za gorske vode umjetničkih pustolovina.

O uspjesima mandata, za koje su zaslužni mnogi, neka radije govore drugi. Mene osobno progoni uvjerenje kako se moglo, ipak, napraviti više. Poglavito na planu pokretanja razrješavanja prastarih problema poput dormitorija ili velike ljetne pozornice.

Dramski program ove je godine posvećen domaćim klasicima Vojnoviću i Držiću te svjetskim Eshilu i Shakespeareu. Ostaje li usmjerenost na klasike vaše trajno uvjerenje?

— Za moje intendature, sada, dakle tek šestu sezonu, postavit će se prvi Shakespeare. A postavili smo niz pisaca 20. stoljeća. Nisam na tu činjenicu ni ponosan, niti se zbog nje osjećam loše. Držim kako se svaki naraštaj kazalištaraca mora propitati na temelju velike literature, neovisno o vremenu njezina nastanka. A konkretan sezonski repertoarni izbor radite na osnovi procjene / osjećaja trenutnoga teatarskog i društvenog bila.

Kakva su vaša iskustva s netradicionalnim lokacijama za predstave?

— Izbor lokacije za ambijentalni teatar Igara nije samo istinski inicijacijski čin, nego i sudbonosna odluka za svaki pojedinačni projekt. Upravo se lokacijskim izborom ta estetika i legitimira. Učestalost uporabe pojedinoga prostora ima vrijeme svojeg nastanka i eventualnog gašenja. Poznavatelji povijesti Igara znaju kako su neki od amblematskih scenskih prostora Igara u doba kada su prvi put iskorišteni bili iznenađenje, pa i povod sumnjičavosti. Očito je da je njihov izbor i odraz trenutne kazališne osjećajnosti. Zamislite, ove godine nemam ni jedne izvedbe na karizmatskom Lovrjencu.

Ove godine vaš glazbeni program nudi nastupe brojnih stranih umjetnika, od Inve Mula do Krzysztofa Pendereckog... Možete li nam pobliže predstaviti njegovu ovogodišnju koncepciju?

— Kao i u dramskom programu, Igre ponajprije žele biti programski živim festivalom. Tako ažurno registriramo zbivanja i na domaćoj i na svjetskoj sceni. Primjerice, prvi ćemo (11. srpnja) predstaviti laureate najutjecajnijega svjetskog glazbenog natjecanja, Natjecanja Čajkovski, koje je u ovome času, dok odgovaram na vaša pitanja, još u tijeku. S njima će muzicirati Dubrovački simfonijski orkestar pod ravnanjem maestra Repušića. Ovakav početak serije od tridesetak festivalskih koncerata pokazuje da ne odustajemo od umjetničkog povezivanja hrvatskih i inozemnih umjetnika. Jasno, to je samo ovogodišnji početak.

S druge strane predstavit ćemo tek nastale, ali već iznimno respektabilne, orkestre iz Zadra i Splita, čiji će razvoj biti od velike važnosti za stanje orkestralnog muziciranja u Hrvatskoj.

Kao što smo protekle sezone niz domaćih i inozemnih umjetnika upleli u kolo oko Papandopulove obljetnice, i ove se godine na, vjerujem, pravi način skrbimo oko hrvatske glazbe. Tako će veliki Penderecki, koji nam stiže sa svojim orkestrom, izvesti i partituru Dubravka Detonija. Ni nove dirigentske zvijezde, poput šefa dirigenta Slovenske filharmonije, maestra Pehlivana, neće zaobići hrvatsku glazbenu literaturu.

Ovogodišnju nisku orkestralnog muziciranja, uz spomenute, dopunjuju Vadim Rjepin i Gideon Kremer sa svojim orkestrima, pa se može reći kako ovu sezonu obilježavaju velika glazbena tijela. A opet tu su i veliki solisti poput čudesne Midori, nevjerojatnoga Mustonena, ili zagonetne Inve Mula ili...

Ponoćni programi ove su godine obilježeni transžanrovskim pristupom.

Je li Rachlinov festival, kako se ponekad čuje, konkurencija vašem glazbenom programu?

— Svjedoci smo kako, ne baš sasvim rijetko, naša sredina ne može razumjeti nove pojave, a da ih ne stavi u pojednostavnjenu opreku naspram postojećih. Podsjetimo, Rachlin upoznaje Dubrovnik upravo na poziv Igara i uza skrb tadašnjega ravnatelja glazbenog programa Valtera Dešpalja. U okviru upravo našeg festivalskog programa oblikuje se osebujan umjetnički projekt, koji postiže artistički zenit 2002, serijom od četiri koncerta, dakle za vrijeme mog mandata. No, bilo je jasno da je taj projekt dozrio do samodostatnosti, pa će tako, posve prirodno, zaživjeti samostalno. Ali uza stalnu potporu Igara na organizacijskom i tehničkom planu. Ponosni smo što je ovaj osebujni umjetnički program nastao u krilu Igara.

Kako je došlo do prekida tradicionalne suradnje sa Zagrebačkom filharmonijom?

— Ne samo profesionalno nego i privatno, u vrlo sam srdačnim odnosima kako s maestrom Šutejom, tako i s ravnateljem Puljićem. Uostalom, Šutej je bio tri godine iznimno uspješan ravnatelj našega glazbenog programa. No, o redovitom nastupanju Zagrebačke filharmonije na Igrama, zapravo, ne odlučujemo mi, nego Ured za kulturu Grada Zagreba. Ove godine, nakon višedesetljetne tradicije, tamo je odlučeno da toga gostovanja neće biti. Unatoč svim našim nastojanjima. Beskrajno mi je žao, ali suzdržat ću se svakoga komentara. I nadati se da presedan neće prerasti u novu tradiciju.

Koliku važnost pridajete plesnom programu?

— Ples nikada nije bio znatnije zastupan u festivalskom programu. Istina, povremeno su nastupali i najvažniji svjetski ansambli, poput Béjartova, ili Marte Graham, ili ove godine Baleta pariške opere. Posljednje četiri godine uspjeli smo ustaliti prisutnost Baleta HNK-a Zagreb, ali kako je ove godine izostala bilo kakva potpora Grada Zagreba, naša će publika biti uskraćena.

Festival je, s obzirom na sve skuplji Dubrovnik, u kombinaciji s prijevozom i ulaznicama, sve više kulturni događaj samo za imućnije. Jeste li razmišljali kako ga učiniti dostupnijim, primjerice, mladim ljubiteljima glazbe i kazališta?

— Itekako smo zainteresirani za prisutnost mladih u našim gledalištima. Za polaznike umjetničkih škola i akademija imamo besplatne ulaznice, dok za ostale imamo ulaznice višestruko niže cijene od cijene prosječnoga zagrebačkog rock koncerta.

Kakvi su vam dojmovi o filmu Libertas Veljka Bulajića?

— Nepouzdan sam tumač jer je Držić za mene prilično intimna tema. Naime, prozor moje dječačke sobe gleda ravno u prozor Držićeve. Odrastao sam, zajedno sa svojim prijateljima, provodeći noći na probama Kostinih antologijskih uprizorenja Držića na Igrama. A ujutro bi se, u našoj ulici, igrali na Držića glumeći pojedine prizore. Moja prva profesionalna scenografija bila je upravo Dundo... S ovakvom anamnezom teško možete vrednovati tuđi autorski pristup.

Kako su, prema vašim saznanjima, Držića doživljavali njegovi sugrađani i suvremenici? Koliko je Držić bio doista proganjan u Dubrovniku i u egzilu?

— Kako sam, što bi se reklo, formacijski ponajprije povjesničar, oduvijek sam bio zatravljen dum Marinovom zagonetnom biografijom. Oduvijek je pišem, a nadam se da ću je jednom i završiti. Ne zanima me pozitivistički pristup, ali ni tumačenje njegova života interpretacijom opusa. Zanima me baš moj susjed od preko puta, dum Marin osobno.

Kakvi su vam dojmovi s predstave Dundo Maroje u HNK u Zagrebu i hoće li ta predstava možda u budućnosti gostovati na Dubrovačkim ljetnim igrama?

— Prohićevo je viđenje Dunda u supermarketu uzbudljivo i teatarski potentno. Stvorena je predstava s nizom sjajnih glumačkih tumačenja, što je presudno za uspjeh svakoga Dunda. Poneka, poput Ševova Pometa, otvaraju i posve nove poglede na Fortunu.

Ipak, gostovanje te predstave na Igrama ne bi bilo dobar potez jer je zamišljena i realizirana u tradicionalnoj kazališnoj crnoj kutiji. Zato smo Kunčević i ja već pokrenuli razgovore oko mogućnosti njezine adaptacije u nekom od dubrovačkih scenskih prostora.

Danas se u medijima spominju jezične barijere Držićevih djela i današnje mlade publike, ponajprije one nedubrovačke...

— Barijere postoje oduvijek i svuda. Presudno je kako se prema njima odnosite. Ukoliko pred bilo kojom odustanete, odrekli ste se nečega. Samo, smijemo li se mi odreći najboljih stranica naše baštine. Želimo li zaista i po tome biti jedinstveni u obitelji europskih naroda? Jednostavno sam zatečen postupnim, ali upornim, javnim legitimiranjem stajališta prema kojemu je nerazumljivost baštine naprosto samorazumljiva činjenica. Strašno je da ti vjetrovi ne dopiru iz nekih zaplotnjačkih tama, nego iz svjetla dijela redakcija zaduženih za kulturu. Valjda im je jednostavnije šeretski priznati vlastitu neukost i nedoškolovanost, nego se s njom suočiti.

Razgovarao Zlatko Vidačković

Ivica Prlender rođen je u Dubrovniku 27. ožujka 1957. Nakon mature na dubrovačkoj gimnaziji upisao je Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, gdje je diplomirao na odsjecima za povijest i kroatistiku 1985. Potkraj 1986, u svojstvu asistenta pripravnika, zapošljava se na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Godine 1998. obranio je doktorsku disertaciju pod naslovom Crkva i država u srednjovjekovnom Dubrovniku. Nositelj je predmeta Povijesti srednje i jugoistočne Europe u srednjem vijeku, te kolegija iz dubrovačke povijesti. Na znanstvenoistraživačkom polju poglavito je bio zaokupljen temama iz dubrovačke povijesti. Objavio je niz izvornih znanstvenih članaka te knjigu All Sieges of Dubrovnik – Sve opsade Dubrovnika (Dubrovnik – Zagreb, 1993). Monografija Crkva i država u srednjovjekovnom Dubrovniku nalazi se u tisku. Od 1998. glavni je urednik najvažnijeg i najstarijeg hrvatskog historiografskog časopisa, »Historijskog zbornika«. Od 1994. pročelnik je Odjela za povijest središnjice Matice hrvatske te glavni urednik Matičine Povijesne knjižnice. Autor je nagrađenoga scenarija za televizijski film Dubrovnik – grad svjetske baštine (HTV, 1997, red. Tonko Jović). Godine 1987. bio je jedan od autora najveće izložbe Muzejskog prostora u Zagrebu, Zlatno doba Dubrovnika.

Autor je scenografija mnogih domaćih kazališta, a u istom svojstvu okušao se i u inozemstvu (Celje, Sarajevo, Trst, Odesa). Dobitnik je više kazališnih nagrada, među kojima najradije spominje nagradu na sarajevskom MES-u za produkciju Dubrovačkih ljetnih igara Feničanke u režiji Paola Magellija te scenografsku nagradu Tirena na sceni dubrovačkog teatra.

Nakon višegodišnjeg asistiranja velikim hrvatskim umjetnicima, najčešće Miši Račiću, osmislio je igraće prostore za niz predstava na Igrama, pisao je i scenarije za svečana otvaranja Igara 1995. i 1999. Godine 2002. imenovan je ravnateljem Javne ustanove u kulturi Dubrovačke ljetne igre i ravnateljem manifestacije Dubrovačke ljetne igre.