I staro i novo

I staro i novo

Lijepo je bilo vidjeti i osjetiti zapravo neobičnu sigurnost u muziciranju mladih glazbenika, čija neka i nova i drukčija aktivnost u sklopu i nove i drukčije potpore dijela profesorskoga kadra s Muzičke akademije već sad jamči uzlet hrvatske visokoučilišne zajednice

Po taktu baš simpatične, programski i koncepcijski istina neplanirane udruge zvonili su jedan još uvijek sezonski i jedan nesezonski, a već tradicionalni, studentski koncert s profesionalnom orkestralnom potporom, za čiji su sadržaj bili zaduženi generacijski udaljeni izvođačko–kompozicijski senzibiliteti. I staro i novo u najnovijoj hrvatskoj reprodukciji i produkciji susrelo se tako i na ljetnome koncertu iz ciklusa Godišnja doba Gudačkoga kvarteta Rucner (HGZ, 13. lipnja), ali i za pultom Zagrebačke filharmonije u redovitoj suradnji s Muzičkom akademijom (Lisinski, 15. lipnja), da bi uz još vruću kajdu »na način starih« iz radionice u nas premalo prisutna skladatelja Nikole Glassla, i tek propupala akademska mladost otvorila prostor svojega, možda već sutra i drukčijega djelovanja.

A zahvaljujući Kvartetu Rucner možda će sada i Nikola Glassl konačno potvrditi svoje (i) hrvatsko glazbeno nasljeđe što će nakon svih nedaća i najranijih, peštansko–osječkih iskustava te studija u Zagrebu kod Stjepana Šuleka, mir pronaći u bavarskoj prijestolnici gdje osamdesetsedmogodišnji maestro i danas živi. I zato vjerojatno molitva od vječnosti za pozlatu staroga, agramerskoga Musikvereina, zato tonika–dominanta–tonika kao prostorna i vremenska beskonačnost u Glasslovu pozivu Pater noster, u kojemu boja dobre, stare i iz nekoga drugoga (i fizičkoga) vremena pristigla kombinirajuća tonalnost prepoznaje pitomost i romantične, uhu svakako ugodne harmonije i melodije. Zacijelo su to osjetili i članovi Kvarteta Rucner i njihov gost, mladi makedonski pijanist i maestrov unuk Nikola Paskalov, čije je praizvođenje autorova glasovirskoga kvinteta krasila fina mirnoća i usuglašenost provedbe ulančana trostavačja. Bogato iskustvo čovjeka od skromne, nevelike riječi na taj je način u lučicu sigurna i provjerena staroga mišljenja privezalo i lahor nove, spretno osjenčane igre na obrazac – po autoru – »jednostavna i spontana, ali i prilično iznenađujuća harmonijskoga rasta«.

Šteta što te spontanosti u precizno organiziranu sviranju nije bilo i za izvedbe Griegova Gudačkoga kvarteta u g–molu, posvećene stotoj obljetnici skladateljeve smrti. Pod monsunskom vlagom i lipanjskom sparinom ni žice nisu izdržale, a kvartetski instrumentarij violončelistice Snježane Rucner, violista Dragana Rucnera, violinistice Ive Kralj te posebno prve violinistice Sidonije Lebar, u pomućenu se vidokrugu nedosegnuta suglasja probijao energično posloženim četverostavačnim gustišem s proplamsajem arhaičnih melodija. I bez misije otmjeno suzdržane nordijske emocije ostala je u zraku negdje plutati Griegova karakteristična pjevnost i plesnih motiva za polaganu Romancu, a resko artikulirana i intonativno kolebljiva prvoviolinska dionica i u uvodnu je Allegru, kao i u zaključnome Prestu s pučkim taktom saltarella, cjelini izvedbe podarila ton teško kontrolirane uređenosti svih linija.

A čak četiri nova imena za staro kompozicijsko štivo ispunila su hvale vrijednu akciju što je više godina oblikuje i provodi uprava Zagrebačke filharmonije, a kojom ta naša najstarija orkestralna organizacija promovira budućnost hrvatske reproduktivne umjetnosti. Barem jednom u sezoni pred svoj svirajući aparat prepuštajući ili mlade dirigente ili instrumentalne soliste s Muzičke akademije što će jednom i uz malo/mnogo sreće postati i aktivnim dijelom redovite glazbene ponude i grada i države, orkestar Zagrebačke filharmonije za posljednje je takve promidžbe ugostio dvojicu diplomanata iz dirigentskoga razreda Vjekoslava Šuteja, a uza sabranu ruku maestra Tomislava Fačinija u prvome su dijelu rasporeda nastupile i violončelistica Zita Varga te pijanistica Matea Leko.

I dok je izbor popularnih suitnih prizora iz kajdanki Griega i Prokofjeva Krešimiru Batiniću i Nevenu Radakoviću omogućio i izravno sučeljavanje s karakterističnim interpretacijama istih djela mentora im i profesora Šuteja, studentice Zita Varga i Mateja Leko u nastupe su ugradile i dozu potrebne koordinacije s istupom orkestra kao ravnopravna partnera i tumača koncertantnih opusa Haydna i Mauricea Ravela. I lijepo je bilo vidjeti i osjetiti zapravo neobičnu sigurnost u muziciranju mladih glazbenika, čija neka i nova i drukčija (poglavito sve učestalija javnokoncertna) aktivnost u sklopu i nove i drukčije potpore dijela profesorskoga kadra s Muzičke akademije već sad jamči uzlet hrvatske visokoučilišne zajednice. A na toj stazi prirodnih mijena dirigentskoga zanata i možebitnih, umjetnički profiliranih sunčanih polja, razumljiv grč umiveno uredna Osječanina Batinića te samurajski koreografirana kretnja bez legata, s perčinom u netipičnoj vanjštini Puljanina Radakovića, u valovima su i zanimljiva čitanja slikali nakupine grozdova o dramatičnim (i tragičnim) sudbinama Peer Gynta i Romea i Julije.

U klasično simetričnoj prilici stilski primjerno smanjena orkestralnoga korpusa protekao je Haydnov Koncert u D–duru sa Zitom Varga kao solisticom. Baštinivši poslovičnu urednost i ambicioznost razreda Valtera Dešpalja, mlada je Čakovčanka i taj put prikazala nosivo zvonak ton pri oblikovanju raspoloživa materijala. Porculanski krhka Zagrepčanka Matea Leko uspješno se pak nosila s Ravelovim energičnim i francuski uvijek posebno namirisanim i primamljivim, starokontinentalnim viđenjem novokontinentalnoga džeziranja na prekooceanski, koplandovski i geršvinovski zov. Nenametljivo mudro balansirajući između poetične središnjice i furiozna okvira Koncerta za glasovir i orkestar u G–duru, manekenski pristala studentica profesora Dalibora Cikojevića tehnički je suvereno i lakoprstno prašila po efektnim glissandima i poskocima na zvrk od vrzina kola, muzikalno pomirujući zanat s točkom dodira vlastitih ideja u glazbi nezacementirane dovršenosti.