Ekskluzivni doživljaji

Ekskluzivni doživljaji

Prepuna osobita šarma i životnog optimizma, Maja Drobac novo je autorsko ime kakvo nam je baš trebalo

Bogat i raznovrstan program ovogodišnjih Goričkih večeri uključio je, odnosno, kako je riječ o nomadskoj umjetničkoj skupini u vječnoj potrazi za prostorom, udomio dvije plesne premijere.

Život, dragi život, koreodrama Marka Boldina, izvedena 11. lipnja 2007. na Sceni Gorica predstavila je poznata nam autora u nešto drukčijem, zrelijem svjetlu. Istina, Boldin je izgubio na duhovitosti, onom makar gorko-smiješnu gledanju na zbilju koje umekšava rubove osobnoga sna i opće jave, ali je dobio na poetičnosti i znakovitosti pokreta i stanja, pokušaja opipljivog postojanja, ne samo bivanja, kako na sceni tako i u životu. Plesna poezija za 6 izvođača, koje čine plesači: Maša Kolar, Sabrina Feichter, Ludwig Jerkander i Mark Boldin, glumac Sven Jakir i mali svirač violine Dinko Marković kolaž je stihova, plesno-dramskih situacija, osobnih ispada i grupnog nemira, pokrenut tužnom i lijepom glazbom Alexandera Balanescua (izabrani su brojevi s albuma Maria T) te pojačan videom Vladimira Končara (kockasto izlomljena projekcija zajedničkog idiličnog piknika, a poslije ozbiljna lica u krupnom planu u koja autor intervenira, sve na složenim kutijama koje izvođači tijekom predstave često preslaguju), na sceni Vesne Režić, u kostimu Petre Dančević, i pod svjetlom Saše Fištrića.

Boldin misli kazališno, ne zanima ga inovacija u pokretu, nego slika i značenje. Srećom, imao je sjajnu potporu kako u suradnicima tako u izvođačima i njihovu plesnom rječniku, posebno Maši Kolar, koja je ponovno, a posve nenametljivo, zablistala u bogatstvu pokreta nudeći rijetke dubine izraza. Zapravo, tu je dobila priliku i prostor pokazati znanja i vrsnost europske plesačice jake međunarodne karijere. (Bojim se da joj je to i posljednji nastup za neko vrijeme u domaćim krajevima, jer uskoro nastavlja plesati u Aterballettu.) Njezin solo, kao i duet s Boldinom, bio je pravi doživljaj i užitak, što opet, bitno je naglasiti, nije remetilo cjelinu predstave. Točka na i i pravi finale pojačao je prvo živi zvuk, a onda i osobna pojava Balanescua koji je poput mitskog zaštitnika, svirajući došao do dječaka violinista, i pažljivo ga podržavajući i vodeći izveo izvan scene.

Brzo i luckasto

Vjeverice na juriš koreografski je prvenac mlade autorice Maje Drobac, i pravo osvježenje na hrvatskoj plesnoj sceni. Neopterećena, nepretenciozna i zaigrana, otvorena asocijacijama i plesnim tehnikama, ona je uz dvoje odličnih plesača, Dariju Doždor i Ognjena Vučinića, koji su ovom prigodom pokazali posve nove interpretacijske kvalitete, priredila iznimnu plesno-kazališnu večer (21. lipnja 2007) u iznimnom ambijentu dvorca Lukavec. (Istina, ako krećete iz Zagreba samo na predstavu, čini vam se da je dvorac iza sedam gora i sedam planina, ali vrijedi truda...)

Drobac je školovana u zagrebačkoj Školi suvremenog plesa Ane Maletić, da bi završila plesnu akademiju u Amsterdamu, a onda studirala u Indiji klasični indijski ples, te od toga iskoristila sve što joj i kako joj treba da nas smjesti i prepozna u kvalitetama pokreta, kretanju vjeverice, tog divnog, naglog, zapravo antropomorfno gledano: živčanog i zaboravljivog – prebrzog za vlastite misli bića, poznata po tome da stalno sakuplja i sprema hranu (za teške dane) i onda zaboravlja gdje ju je tako dobro sakrila. Njihovo kretanje, način života, galama i svađa, snubljenje i ganjanje po granama, zapravo djetinje naivno i dražesno, čini ih tako bliskim nam karakterima – ako smo spremni dobroćudno gledati na ljudski rod.

Vjeverice su neiscrpno vrelo nadahnuća i autorima animiranih filmova (još od Disneyevih Chipa i Dalea, pa epizode u Mač u kamenu, do neodoljivih likova u nedavnim Tko je smjestio Crvenkapici i Preko ograde, da i ne govorimo o sizifovskom pokušaju razbijanja žira u Ledenom dobu). A Drobac sa svojom ekipom, (glazbeni mix potpisuju Matija Milčec, Ivan Veljača i Milan Naglić, a kostim Ivona Martinko), maštovito i veselo, kao da pokazuje neki neobični dokumentarac o životu vjeverica, ili pak prenosi osobne doživljaje na vjeveričji način, strukturom koja podsjeća na filmsku tehniku kadra i reza, energično, brzo i luckasto. Plesači su tu pa ih nema, plešu jedno pa se sjete nečeg drugog, pa već odjure, nestanu, sakriju se, pojave na drugom mjestu, što lukovima razveden prostor dvorišta dvorca savršeno omogućuje, i na sceni je solo, ili duet, svjetlo ili najednom mrak, ukočena tijela začuđenog, razrogačenog pogleda, uhvaćena u krivom trenutku, pa ozbiljno izvedena zajednička sekvenca... Prepuna nekog osobitog šarma i životnog optimizma, Maja Drobac novo je autorsko ime kakvo nam je baš trebalo.

Predstava u dvorcu Lukavec (kao i Balanescuov izlazak na Boldinovu scenu) zapravo je ekskluzivan doživljaj, ali sigurna sam da Vjeverice na juriš mogu i trebaju osvojiti još mnoge scenski podobne prostore. Jedino što me ponovno i često muči, kako i gdje će nastaviti život ove dvije odlične velikogoričke produkcije?

Maja Đurinović