Chahineove kinostrasti

Chahineove kinostrasti

Chahine jest doista pravi filmski Autor, čiji svjetonazor i stav oblikuje i njegov zavičaj. Od rodne Aleksandrije, preko metropolskog Kaira, do obalnog Akadira

Drugi dio mediteranskih filmskih igara bio je posvećen jednoj zemlji, odnosno autoru. Naime, riječ je o Egiptu, odnosno o Youssefu Chahineu. Redatelj rođen u gradu najveće knjižnice staroga svijeta, Aleksandriji, do danas je, uz glumca Omara Sharifa, ostao najvažnijom filmskom ikonom Egipta. Njegov kulturološki, ali i umjetnički prinos, ponajprije je vezan uz upisivanje te zemlje na svjetsku filmsku mapu, uz kognitivnu kartografiju sjeverne Afrike i njezine povijesne mutacije.

Chahine je snimao sve. Povijesni spektakli i vesterni u njegovu opusu ravnopravno stoje uz političke filmove i filozofijske traktate. Nadahnjivao se Aristotelom i Averroësom, ali i melodramama Douglasa Sirka. Filmovi su mu traktati o slobodi, ljubavi i gaje nepomirljivost njegovih protagonista s nepravednim svijetom u koji su bačeni, koji im ipak pruža strast i žudnju za životom. Jer, Egipat iz njegovih filmova obilježen je najvećim strastima. Baš je strast ono što pokreće Chahineovu autorsku poetiku. Ona boji svaki kadar njegova vizualnog svijeta. S druge strane, tu je i požuda za životom (lust for life), koju tako unisono iskazuju različiti umjetnici, od Van Gogha do Iggyja Popa!

Kairski kolodvor oda je životu u njegovu intenzivnu pulsiranju. Erotomanija kljastoga Qinawija (tumači ga sam Chahine) dovodi ga do ludila neutažene žudnje. Njegov je mračni predmet želje Hanuma (Hind Rostom), ono vječno žensko. Uostalom, na arapskome/turskome, koji je ostavio tragova i u nama bliskoj Bosni, hanuma je supruga, u slengu svaka žena, kao postament kojemu se okreće i svaka muška strast!

Chahine u priču Kairskog kolodvora ubacuje elemente glazbene komedije, hičkokovskoga suspensea, ali i socijalno-kritičke osviještenosti. Naime, Hanumin odabranik Abou Serib (Farid Shawqi) pionir je sindikalista, obespravljenih nosača kovčega.

Kroz svaki kadar Kairskog kolodvora prosijava gotovo tjelesno opipljiva životnost filmskoga prostora. Totali naslovnog toponima izmjenjuju se s krupnim planovima poludjeloga prodavača novina. Dinamika je filma takva da nas vodi konačnoj i logičnoj propasti. Sva kobnost nemoguće veze opsjednutog Qinawija i prodavačice limunade fatalnog seksepila sublimirana je u sekvenci plesa u vlaku, gdje vidimo da je Egipat 1958. bio toliko daleko od danas sveprisutne islamizacije koliko to samo može biti. Kairski kolodvor blizak je svojom poetikom najboljim filmovima talijanskoga neorealizma, posebice De Sikinim Čistačima cipela i Čudu u Milanu. Chahineov je redateljski potez istodobno blag i grub. Film – kojemu je trebalo puna dva desetljeća da se ponovno prikazuje nakon zabrane u matičnom Egiptu – i danas osvaja nesputanim erosom, koji arhetipski završava u thanatosu. Kairski kolodvor na najbolji mogući način utjelovljuje autorsku poetiku egipatskoga majstora. Chahine iskazuje sklonost začudnijim oblicima filmskog zapisa kako bi maksimalno utjecao na emocije gledatelja. Ipak, kraj Kairskog kolodvora nije donio happy end, i to je bio svojevrstan grijeh prema publici.

Stoga se u sljedećem filmu, Čovjek mog života (1961), redatelj odlučio vratiti toj prokušanoj komercijalnoj formuli. Čovjek mog života melodrama je, od naslova do formalno-sadržajnog tkiva. Ali kakva melodrama! U pripovijest o nesretnoj Nadiji (Samira Ahmed) i životno joj suđenom Hamdiju (Tewfik El Dekn) uključeni su smrt njezina oca, njezina sljepoća koju izazove (ne)suđeni joj dragi, kao i sinovo otkrivanje Hamdija kao pravoga oca nakon očuhove smrti. Tu patetičku strukturu, međutim, Chahine je obogatio suverenim vođenjem priče u stilu Michaela Curtiza i Franka Capre, te ingenioznom kombinacijom akcijskih i melodramatskih komponenti filma. Sjajno režirane sekvence ritualne borbe stolcima i njihova virtuozno stilizirana koreografija izmjenjuje se s veoma patetičnim, no i poetskim tabloima ljubavne žudnje i približavanja Hamdija i Nadije. Film je svojevrstan traktat o žudnji i pogledu.

Chahine u Čovjeku mog života nije iznevjerio ni svoju sklonost socijalnoj osjetljivosti. Protagonistovim likom, ali i glasom u offu, redatelj iskazuje suosjećanje prema izrabljivanim i iskorištavanim ribarima s egipatskih obala Akadira. Chahine poentira svoj ljudski i intelektualni angažman u mnogim sekvencama bez riječi u kojima se prikazuje njihov težak rad. Njegov je autorski svijet utopija boljeg i pravednijeg svijeta. S druge strane, film iskazuje redateljsku poetiku strasti u okružju prelijepih obalnih krajolika s ljudskim likovima na golemoj Gestalt-pozadini Mediterana.

Chahine jest doista pravi filmski Autor, čiji svjetonazor i stav oblikuje i njegov zavičaj. Od rodne Aleksandrije, preko metropolskog Kaira, do obalnog Akadira, njegov je filmski opus bio ponajbolji izbor za malenu retrospektivu ovogodišnjih 2. mediteranskih filmskih igara.

Marijan Krivak