Boemština je metafora slobode

Boemština je metafora slobode

Tomislav Čadež, pjesnik, kulturni novinar i virtualna prznica, objavio je drugu, odličnu zbirku poezije lijecenikatolik.hr

Nakon prve zbirke poezije, Put u Hollywood, stigla je i druga, lijecenikatolik.hr. Kako danas, pet godina poslije, gledaš na prvu zbirku, ratne poezije, jesi li zadovoljan njezinom recepcijom?

– U prvoj sam zbirci više intuitivno pokušao definirati svoj pjesnički rukopis, što doista želim reći i kako. Kao klinac od 13–14 godina ispisao sam stotine pjesama, vježbao sam pisanje kao što karatist uvježbava kate. Opčinile su me klasične forme, poput soneta, vrlo sam rano otkrio silabičku versifikaciju, a nastojao sam proniknuti i u kvantitativnu. Danas mi je od toga ostala sposobnost da o bilo čemu napišem formalno savršen sonet u roku od sata. Ako sam baš indisponiran, onda za dva sata. Vježbao sam razne vrste klasičnih igara riječima, a ispisivao sam i konkretističke pjesme, u obliku grozdova ili meandara. Potom sam počeo pisati naoko slobodnim stihom. A onda sam stao.

O čemu bi pubertetlija mogao pjevati, ako nije genij, a da to bude zanimljivo? Ni o čemu. Kad sam pošao na studij, zapanjila me aktualna, uglavnom korumovska pjesnička praksa. Sva sila hladnih, nezgrapnih i zamumuljenih pjesama koje kao da su nastojale šokirati uzaludnošću. Posumnjao sam da sam možda glup pa sam posve zamuknuo. Promatrao sam svijet oko sebe i nastojao se u njemu snaći. Poslije rata pao sam u depresiju, zatvorio se u podstanarsku sobu, nisam iz nje izišao mjesec dana. Ne bih ni tada, da nisam počeo pisati pjesme. Nakon tri-četiri godine objavio sam ih. Ta je knjiga prešućena, osim dvije recenzije, Ivane Herceg u beogradskom »Danasu« i Gordana Nuhanovića u »Jutarnjem listu«. No, pročitalo ju je tridesetak meni jako važnih ljudi, koji su me ohrabrili da nastavim dalje. Dakle, zadovoljan sam time što je prešućena. Ona, uostalom, nije toliko dobra kao ova druga.

Kakva su tvoja očekivanja, s obzirom na ovdje i sada hrvatske poetske scene, od druge zbirke?

– Želio bih taj krug od tridesetak povlaštenih čitatelja proširiti na tristo slučajnih. Računam na klince, šumare, matematičare i stare mahere. Na hrvatsku poetsku scenu ne računam.

Naslov zbirke je, zapravo, tvoj nick, kojim si svojedobno preplavljivao blogove. Taknimo se blogerske scene i tvog udjela u njoj. Zašto Lijecenikatolik, gdje je blog kada je nick tu, što je za tebe značila virtualna arena, kada si odustao od generiranja kaosa?

– Lijecenikatolik je moj virtualni odvjetak. I dalje živi, u komentarima kojima se javlja na nekoliko njemu dragih blogova, poput Nemanjina, Manistrina ili Markizova. Blogerska je scena, bar kad je literatura posrijedi, jednako dosadna kao i ova Gutenbergova. Katkad ih psujem, ali sve manje, jer sam se i toga zasitio. Upoznao sam osobno more blogera. Na netu su kočija a u kafiću se začas pretvore u bundevu. Tužno.

Zbirka je vrlo pažljivo složena u cikluse, čak i više od toga, praktično u poglavlja, konceptualizirana do krajnosti, podcrtana naslovima. Vidi se da si reducirao materijal dok nisi dobio željenu gustoću. Jedino mi nije jasno zašto je pretposljednji, ciklus Portreta umjetnika iz Limba, stavljen nakon ciklusa Odbrojavanje?

– Zato da zbuni čitatelja i potakne ga da se zamisli. Posrijedi je stanovita sumnja u autorov kredibilitet. Ona će čitatelju dobro doći prije posljednjega ciklusa, koji nosi samo jednu pjesmu, pod egidom Poslije kraja.

Ima li tvoja poezija i terapijsko-ispovjednu funkciju?

– Apsolutno ima. Bez te funkcije poezija se ne može usidriti u vremenu u kojem nastaje. Uostalom, ja svojom poezijom izravno nastojim promijeniti svijet oko sebe, utjecati na ljude koje poznajem godinama, a, nadam se, i one koje nikad neću upoznati. A kako bih poezijom mogao mijenjati bilo koga ako najprije ne pokušam promijeniti sebe?

U Razglednici iz Zagreba kritičan si prema negdanjoj zagrebačkoj poetskoj sceni, amnestiraš jedino Josipa Severa, valjda i boemštinu generalno. Kakva je scena danas i vidiš li boemski odvjetak scene? Kakva je boemština danas, ako, uopće, postoji?

– Na hrvatskoj poetskoj sceni danas, kao uostalom i prije dvadeset godina, prevladava gomila slabo nadarenih dosadnjakovića. U prosjeku, hrvatski su pjesnici najdosadniji segment društva, naš je pjesnik najčešće kentaur, od glave do struka činovnik, a ispod toga masturbant. Pjesnikinje, pak, uglavnom afektiraju. Od relativno starijih cijenim Andrianu Škunca, a od relativno mlađih Tatjanu Gromača. Jako cijenim poeziju nedavno preminula, Borisa Marune, a od relativno mlađih jako cijenim Tomislava Bajsića, od najmlađih Vladu Bulića. Volim, nadalje, Arsena Dedića, Johnnyja Štulića, Ota Šolca, Boru Pavlovića, Junija Palmotića te Balade Petrice Kerempuha. Boemština je pak više metafora slobode. Sever je bio teški alkoholičar, to nikomu ne bih poželio. Istodobno, bio je vizionar. Njegove su pjesme često proročanske. Jednu sam nedavno naslovio 11. rujna, jer fatalno točno najavljuje tu ikoničnu katastrofu.

Profesionalni si novinar, u prvom redu kulturnih stranica, »Jutarnjeg lista« i »Playboya«. Moj je dojam da su kritična mjesta scene – glupa, konzervativna i površna kritika i neupućeni novinari. Reci nešto o svom cehu.

– Od onih sam novinara, a ja jesam u prvom redu novinar, koji prema svojoj struci i kolegama osjeća snažnu solidarnost. Naše kulturnjačko novinarstvo jest na umoru, ali za tu agoniju nisu odgovorni toliko izdavači koliko novinari sami. Malo je autora i malo vrijednih istraživača. Za tu agoniju jednako je odgovorna i akademska zajednica. Naime, znam iz desetogodišnjeg uredničkog iskustva u visokonakladnim novinama da je u nas gotovo nemoguće naručiti suvisao tekst od sveučilišnoga profesora ili asistenta. Na prste jedne ruke mogu se izbrojati oni koji su sposobni u roku od dva-tri dana dostaviti objavljiv članak na pet kartica. U velikim zapadnim kulturama posve je normalno da se vrhunski intelektualci redovito javljaju u glavnim dnevnim listovima u povodu raznih aktualnosti, osobito ako su pisci. U nas su oni iz akademske zajednice koji se redovito javljaju u novinama, poput Slobodana Prosperova Novaka, Miroslava Radmana ili Ive Banca, redovito unutar svoje struke proskribirani kao samoreklameri i klaunovi. Pametnomu dosta. Naša je akademska zajednica posve zatvorena i sve provincijalnija, a novine bi kao trebale podsjećati na Pariz. Neće ići.

Razgovarao Kruno Lokotar