Živi gang-kod

Boje nasilja (Colors), 116 min, SAD, 1988, Continental

Prije ovog revolucionarnog naslova Dennisa Hoppera, američke filmovane verzije života i rituala uličnih bandi najčešće su ili trivijalizirane ili pak prikazivane u ponešto romantiziranom, nerealnom svjetlu (Priča sa zapadne strane, Ratnici podzemlja). Boje nasilja pak prvi put progovaraju o stvarnom, živom, rubnom ali i psihološki složenom gang-kodu i svjetonazoru. Staložena režija film štiti od banalnosti i predvidivoga (što ga je lako moglo dohvatiti, uzme li se u obzir njegova bazno policijska buddy-buddy premisa, no što inteligentan redatelj i vrhunski glumci Robert Duvall, Sean Penn baš kao i ini čimbenici fotografija Haskella Wexlera, primjerice nikako nisu mogli dopustiti); atmosfera njegovih mean-streets načrčkanih grafitima nije usijana, prije je mirna, uravnotežena, kontrolirana, ležerna ritma. Svojedobno izrazito inovativan film, na koji se i danas ugledaju tako jaki naslovi kao što je Dan obuke Antoinea Fuque.

Ikonografski milje

Cop Land, 115 min, SAD, 1997, Pa-Dora

James Mangold zanimljiv je redatelj (Identitet, Prekinuta mladost), koji se i na tako sklisku terenu kao što je policijski triler, u prvome redu zahvaljujući inteligentnom, kompleksnošću bogatu scenariju i britkim dijalozima, uspio nametnuti ako ne besprijekornošću filma u cjelini, a ono malim sjajnim momentima kojima Cop Land obiluje; o vrhunskoj glumačkoj postavi da se i ne govori. Naenergiziran, ambiciozne priče, film je uravnotežena mješavina intimne drame, konkretne akcije te dinamičnih konfrontacija. I dok su Ray Liotta i Robert DeNiro te u nešto manjoj mjeri Harvey Keitel kreirali pamtljive karaktere, na tragu svojih ikonografski prepoznatljivih likova iz kriminalnoga miljea (Ulice zla, Dobri momci), mnogo se pozornosti posvetilo i pričalo o povratku ozbiljnoj glumi Sylvestera Stallonea ovom ulogom (koja definitivno odskače od onih na isti kalup – od Ubojica do Specijalca) – pomalo pretila, svakako nagluha te dobroćudna policajca.

I iako nema težine Serpica, konačna cjelina o korupciji u policiji ipak je rezultirala vrlo solidnom dramom.

Kabaretski glamur

Izgubljeni grad (The Lost City), 139 min, SAD, 2005, Blitz

Nastao prema scenariju G. Cabrere Infantea, koji je naknadno preradio (i skratio) srpski pisac D. Daniel Vujić, Izgubljeni grad dugometražni je redateljski prvenac glumca Andyja Garcije, zapravo projekt koji su Garcia i pokojni Infante pripremali više od petnaest godine te koji je naposljetku snimljen u svega 35 dana. Oda Kubi tijekom revolucionarnih pedesetih godina 20. stoljeća, film je živopisna, spektakularna slikovnica kozmo-politske Havane, kabaretske scene, intelektualnog i umjetničkoga glamura, kroz koju ambiciozni redatelj pokušava progovoriti i o koječemu drugom – političkim i socijalnim prilikama onoga doba, putem ljubavne romanse i obiteljske drame no u konačnici ne uspijeva se ni približiti evidentnom uzoru – Casablanki. Najvećom greškom čini se izbor sama sebe za glavnu ulogu; inače karizmatičan Garcia ovdje pruža jednu od najlošijih, a svakako najdrveniju od svih svojih izvedbi. Film je također nategnut i predug – Garcia naime nije Szabó pa da progovara o tako teškim pitanjima s lakoćom i razumljivošću te teško uspijeva gledatelja prikovati uz ekran.

Apsurd i apstraktno

Marie i Bruce (Marie and Bruce), 83 min, SAD, 2004, Continental

Ekstremno teatarskoga dramatskog pristupa i stilističkih rješenja (govor u kameru samo je jedno od njih), tona na tragu apsurda i apstraktnog, iako bez joneskovskoga satiričnog ugođaja, stiliziran i nekonvencionalan, Marie i Bruce film je redatelja Toma Cairnsa nastao prema kazališnom komadu Wallacea Shawna iz 1979. Urbani nju-jorški par (Julianne Moore i Matthew Broderick) svoje halucinogene minijature izvodi začudno, smještajući ih u začudan kontekst i diskurs, što zahtijeva izrazitu naklonost publike prema takvom vrlo nesvakodnevnom materijalu, a to teško mogu i dobiti, poglavito uzme li se u obzir činjenica da je riječ o filmu koji i nije za najšire gledateljstvo.

Katarina Marić