Vlakom života

Vlakom života

Tako je raznovrsnošću tema, prikazom različitih elemenata židovske tradicije i kulture, a i filmskim vrijednostima većega dijela prikazanih djela Jewish Film Festival vrlo uspješno ostvario svoju namjeru da i našu sredinu upoznaje ne samo s vrijednostima židovskoga filma nego i s tradicijom, kulturom, mentalitetom i osobnim problemima pripadnika tog naroda

Prvi Jewish Film Festival London Zagreb u zagrebačkom kinu Tuškanac nazivom na engleskom ukazuje na to da je zagrebački festival nastao uz pomoć istoimenoga festivala koji se u Velikoj Britaniji dosada uspješno održao već deset puta. Iako su Židovi iznimno uspješni u svjetskom filmu, a posebno u onom najpopularnijem – američkom, nije lako odrediti što je židovski film, jer to ipak nisu svi filmovi autora Židova, a ako je pak odrednica židovska tematika upitno je da li i filmovi s takvim temama koje su radili autori koji nisu Židovi mogu ući u taj korpus.

Unatoč tim dvojbama ova je smotra sa svojih deset filmova (tri cjelovečernja i tri kratka igrana, dva dugometražna i jednim kratkim dokumentarcem te jednim kratkim animiranim) redatelja Židova, ali ne uvijek i u izraelskoj produkciji bila reprezentativna po rasponu tema, a i po nekoliko vrlo dobrih ostvarenja.

Najatraktivniji je svakako bio prošlogodišnji dobitnik Oscara za kratki film – američka dvadesetominutna Priča o Zapadnoj obali (West Bank Story) Arija Sandela, koja se oslanja i naslovom asocira na deseterostrukog oskarovca iz 1961. West Side Story Roberta Wisea i Jeromea Robbinsa. Tamo je zaplet Shakespeareova Romea i Julije uklopljen u mjuzikl o sukobu dviju njujorških bandi mladih različitog etničkog podrijetla, a i u Sandela riječ je o mjuziklu i suvremenoj verziji nemoguće ljubavi – ovaj put između izraelskoga vojnika Davida čija obitelj drži židovski restoran brze hrane Kosher King i lijepe Fatime, blagajnice konkurentskog obiteljskog restorana arapske brze hrane Hummus Hut. Sandel efektno parafrazira i parodira ne samo West Side Story nego i druge mjuzikle i songove koristeći se njima za precizno ocrtavanje stereotipa i lapidaran pregled glavnih elemenata izraelsko-palestinskog sukoba, no njegov iznimno duhovit (ali značenjski ozbiljan i kompleksan) kratki film nema tragičan kraj. Nakon što su dvije obitelji ne samo izgradile zid između dvaju lokala nego i dovele do požara koji ih je uništio, da bi ipak nahranile tamošnje i Židove i Palestince, moraju surađivati u pripremi hrane u otežanim uvjetima (a za tu su suradnju zaslužni jasno Fatima i David).

Efektna režija brza ritma, kompleksno i istodobno sažeto uobličenje važne teme i efektna završna poenta prisutni su i u drugim kratkim filmovima. U kanadskom Golubu (2004) prema istinitom događaju iz u Drugom svjetskom ratu okupirane Francuske, gdje nepoznata žena shvati da su Židovu u istom odjeljku u vlaku ukradeni (krivotvoreni) dokumenti, pa inscenira tobožnju bračnu svađu zbog toga što njezin navodni muž sve zaboravlja, pa tako i dokumente, te ga tako spašava, a redatelj Anthony Green u jedanaest minuta uspijeva rekreirati vrijeme i atmosferu, dok u dvostruko duljem izraelskom studentskom filmu Malčice drugačiji (2003) Rachel Scheinfeld-Gadot vrlo nijansirano i uvjerljivo pokazuje rađanje ljubavi između dvoje mladih koji se ne uklapaju u norme konzervativne zajednice ortodoksnih Židova – hasida. U britanskoj kratkoj dokumentarnoj satiri Turist holokausta (2005) Jes Benstock izvrsno ironički poentira komercijalizaciju posjeta logoru Auschwitz nakon Spielbergova filma Schindlerova lista, dok je jedino britanska, inače solidno animirana (s nekoliko igranih sekvenci) Bitka za Cable Street (2006) Yoava Segala ne prelazi okvire rekonstrukcije sukoba koji su se odigrali kada su engleski nacisti željeli marširati Londonom.

Posebno valja istaknuti da je baš u tom segmentu programa prikazano i jedno pomalo zaboravljeno remek-djelo – kratki igrani film Zlatka Boureka iz 1965. Cirkus Rex, iznimno izvoran i dojmljiv prikaz početaka holokausta u NDH, ostvaren bez dijaloga iz neuobičajene perspektive dječaka koji su sretni što nema škole i nesvjesni da je to zbog toga što se u njihovu školskom dvorištu sabiru Židovi da bi bili odvedeni u logore.

No, i u dugometražnom filmu bilo je vrlo vrijednih ostvarenja, kakva je francusko-izraelska koprodukcija Živi i postani (Va, vis et deviens, 2005), treći igrani film jednog od najperspektivnijih europskih redatelja Radua Mihaileanua (1958), rođena u Bukureštu, koji je pred Ceausescuovom diktaturom 1980. izbjegao u Izrael, a potom se u Francuskoj počeo baviti filmom kao asistent redatelja da bi u devedesetim počeo i sam režirati te skrenuo pozornost na sebe mnogostruko nagrađivanim Vlakom života (1998). Protagonist Živi i postani također je izbjeglica, devetogodišnji tamnoputi dječak koji se s majkom (otac, brat i sestra su mu poginuli) našao u jednom od sabirnih logora etiopskih izbjeglica na jugu Sudana sredinom osamdesetih. Šanse su za preživljavanje minimalne osim za (također crne) Židove iz Etiopije, koje Izrael prebacuje na svoj teritorij. Majka mu zapovjedi da pođe s jednom od Židovki kojoj je upravo umro sin istih godina u Izrael, gdje će morati nastaviti dokazivati da je Židov i gdje će se vrlo teško prilagoditi svijetu kakav nije mogao ni zamisliti. Mihaileanu putem njegova dramatična odrastanja prikazuje vrlo složenu, a i kritičku sliku Izraela i njegovih žitelja, koje ne razlikuje samo drukčija tradicija zemalja iz kojih su stigli nego i njihov odnos prema religiji, sukobu s Palestincima, odnos prema drukčijima, pa čak i rasizam prema Židovima tamne boje kože, a sve se to u naglašenijem obliku iskazuje u odnosima prema dječaku, a potom mladiću koji je različit i bojom kože i načinom doživljavanja svijeta, što rezultira vrlo zanimljivim filmom slojevitih značenja.

Na drukčiji način zanimljiv je i svojevrstan film ceste Metalni Blues (2004) Dannyja Veretea u kanadsko-njemačko-izraelskoj koprodukciji o dvojici izraelskih automehaničara koji jeftino kupuju raritetnu Lincoln-limuzinu iz 1985. i odlaze je prodati u Njemačku, gdje se (prema katalogu koji su vidjeli) takav auto cijeni deseterostruko više. Niz nesporazuma s novom, nepoznatom sredinom i nesreća s tim luksuznim autom u početku ima i stanovit broj komičnih elemenata, no postupno počinje prizivati u njihovu svijest tragediju koju su Židovi na tom tlu doživjeli. Vereteova je zasluga da ni taj element ne preteže potpuno u filmu i da uz razumijevanje trauma pokazuje i niz pozitivnih likova suvremenih Nijemaca, pa tako izbjegava crno-bijele klišeje.

Klišeja međutim ima mnogo u dobitniku brojnih izraelskih nacionalnih nagrada Gostima Gidija Dara, koji izvan svoje sredine može biti zanimljiv po prikazu elemenata svakodnevnog života ortodoksnih Židova, ali i razočarati pojednostavnjenom i neuvjerljivom fabulom suvremene religiozne bajke.

Mnogo uvjerljiviji i složeniji u prikazu značenja religije za ortodoksne Židove, važnosti njezina prakticiranja u očuvanju kulturnog i nacionalnog identiteta, ali i problema u suživljavanju sa suvremenim svijetom dugometražni je dokumentarac američke Židovke Pearl Gluck Kauč (2003) o potrazi kroz Mađarsku i Ukrajinu za kaučem iz devetnaestog stoljeća koji je vezan uz hasidsku tradiciju njezine obitelji od koje se ona ipak postupno udaljuje. U filmu niz je inventivnih redateljskih rješenja, ali i padova u ritmu, pa je kao cjelina mnogo dojmljiviji, pa i bogatiji i značenjima i emocijama, te tako i jedan od vrhunaca festivala drugi cjelovečernji dokumentarac Vodeni znakovi (2004) Yarona Zilbermana – o okupljanju u Beču danas osamdeset i nešto godišnjih plivačica židovskog kluba Hakoah, koje su tridesetih godina dominirale austrijskim plivanjem.

Tako je raznovrsnošću tema, prikazom različitih elemenata židovske tradicije i kulture, a i filmskim vrijednostima većega dijela prikazanih djela Jewish Film Festival vrlo uspješno ostvario svoju namjeru da i našu sredinu upoznaje ne samo s vrijednostima židovskoga filma nego i s tradicijom, kulturom, mentalitetom i osobnim problemima pripadnika tog naroda, koji je unatoč svim seobama i interakcijama s nacijama s kojima su njegovi pripadnici dijelili prostor uspio sačuvati svoju posebnost. To je nedvojbeno rezultiralo važnim događajem za našu filmsku i kulturnu sredinu.

Tomislav Kurelec