VERA I LOUISE

Until The Moment When God Is Destroyed by the Extreme Exercise of Beauty (Do trenutka kada je bog uništen vježbom ekstremne ljepote) Vere Mantero i gostiju i Le Fou Glorieux (Slavna luda) Louise Lecavalier

VERA I LOUISE

Grupni rad i grupna misao rezultiraju mračnom predstavom koja ne daje mnogo nade plesnom kreativnom odgovoru na medijsko zatupljujuće manipuliranje i komercijalnu matricu po kojoj se današnji svijet frenetično vrti

Tjedan je započeo silovitom, snažnom, potresno zakočenom u svom plesnom nedogađanju predstavom, naslovljenom Do trenutka kada je bog uništen vježbom ekstremne ljepote u autorskoj izvedbi jedne od najutjecajnijih i najcjenjenijih plesnih umjetnica recentnoga nam prijelaza stoljeća, Vere Mantero, uz pomoć petoro iznimno zanimljivih, izražajnih, kostimom i karakterom individualiziranih koautora i izvođača: Antonije Livingstone koju je u zagrebačkoj izvedbi zamijenila Andrea Stotter, Brynjara Bandiena, Loup Abramovici, Marcele Levi i Pascala Queneaua. Velika pozornica ZKM-a zjapila je prazninom u kojoj se na prosceniju nalazilo tek šest jednostavnih stolaca i neposredno iza njih jedan veliki tamni meteorit (vizualna instalacija i kostimi: Nadia Lauro). Karizmatična Vera Mantero odjenula je intenzivno zelenu večernju haljinu i preko nje prsluk satkan od uvojaka kose jednakih njezinima, a s nekoliko takvih uvojaka ukrašene su i njezine cipele. Ironični komentar na često evociranje njezine prekrasne duge prirodno kovrčave kose? Cijela je predstava duboko zapitan, autorefleksivan iskaz o ne/mogućnosti komunikacije između stvaraoca i publike / kritike / medijske nasilnosti.

Šestoro izvođača u čija je tijela neopozivo snažno upisano plesno stanje samo izgovaraju tekst sjedeći na stolcima, tek nekoliko puta diskretno ustavši i zamijenivši po nekom nepredvidljivom ključu mjesta na kojima su do tada sjedili. To o čemu govore ono je čime se Vera Mantero bavi cijelim svojim plesnim opusom: kakvo je okružje u kojem živim i želim li u njemu plesati, je li plesnom predstavom moguće odgovoriti na socijalne, političke, emocionalne i druge karakteristike onoga što nas okružuje, a što globalno i lapidarno zovemo – svijetom. Način umjetničina rada u uskoj je vezi s njezinim razumijevanjem svijeta, njezinim političkim i filozofskim nazorima. Nužnost razmišljanja središnje je mjesto njezine kreacije. U ovoj se predstavi to izražava kao grupni rad i grupna misao rezultirajući mračnom predstavom koja ne daje mnogo nade plesnom kreativnom odgovoru na medijsko zatupljujuće manipuliranje i komercijalnu matricu po kojoj se današnji svijet frenetično vrti. Vera Mantero ne uživa u svojoj slavi »jedne od najvećih portugalskih koreografkinja i jedne od najzanimljivijih koreografkinja današnjice uopće« (kako je programske knjižice redovito predstavljaju), ona nas pita što doista time podrazumijevamo, jesmo li na pravom mjestu id est u kazališnoj dvorani, izgovaramo li riječi koje doista mislimo o predstavi ili samo podilazimo fami? Želimo li doista gledati ples ili bismo radije gledali nešto drugo, udobnije? Pravimo li se da razumijemo što ona pleše i govori ili ne? Ova je predstava važna, jer nas na iznimno izravan i neugodan način suočava s pitanjem: treba li nam doista plesna predstava koja misli. Do trenutka kad je bog uništen vježbom ekstremne ljepote brutalna je predstava iza koje ipak dominantno ostaje u sjećanju nježno nasmiješeno lice Vere Mantero, plesom natopljene geste izvođača, njihova fragilnost koja bi se mogla pretvoriti u plesni efort, jednom, kad tomu možda budu naklonjenija za marketinškog diktata oslobođenu, refleksivnu umjetnost prijemljivija vremena.

Plesati znači kreirati

Potpuno drukčiji svjetonazor na ples iskazala je pak slavna kanadska plesačica Louise Lecavalier, svojom sada već desetljećima mjerljivom ustrajnošću da pojmu Plesačice podari vrijednost par excellence, podari umjetničku auru i neupitno značenje. Jer iako je posljednjih desetak godina suvremenoga plesa obilježeno ultimativnom zamjenom uloge plesača i plesačica u izvođače / izvođačice i ko-autore / autorice, te na taj način postalo nekako nedostatno i nedovoljno uvjerljivo biti samo plesač/ica, Louise Lecavalier ustrajava na tome da inteligentnim, osjetljivim, uzbudljivim i za ples ekstremno nadarenim tijelom iskazuje koreografske ideje drugih, ustrajava na tome da reproducirati nečije koreografsko djelo znači kreirati, da to znači plesati, a ne samo plesati. Tako nam je na 24. tjednu plesno iskazala tri vrlo različite koreografije: teatralni i u plesnoj gesti naglašeni solo Epski osamljen koreografkinje Crystal Pite; kontemplativni, u linijama smiren, fluidan duet Lula i mornar, s plesačem Masaharu Imazu i koreografiji Tedda Robinsona te na kraju furiozni solo u svom jezovitovo polaganom razvoju kretnje naslovljen »Ja« je sjećanje u koreografiji Benoita Lachambrea. Poput hiphoperske larve, za koju nismo sigurni u što će se pretvoriti, u ovoj posljednjoj koreografiji Louise Lecavalier iskazuje silnu umjetničku koncentraciju, snažnu gestualnu intuiciju i sposobnost prihvaćanja suvremenih izazova. Zahtjevnu Lachambreovu koreografiju iznosi sa svom umjetničkom profinjenošću velike plesačice i zadivljuje sposobnošću zadržavanja vremena nevjerojatno protežitom, gotovo nestvarno usporenom kretnjom.

Između te dvije tako po svemu različite plesne umjetnice, između ta dva pola, Vere Mantero i Louise Lecavalier, vibrira množina plesnih nedoumica. Izvanredno je to što su beskompromisnim nastupima provocirale tu našu zapitanost, što su nas ponovno bitno usmjerile na – plesnu umjetnost.

Katja Šimunić