Usložnjavanje

Usložnjavanje

Film je poseban, a takva je i uporaba glazbe i zvuka, ali je jasno da Lynch za potpuno razumijevanje potiče i traži pomnu analizu uz višekratno gledanje i slušanje

Ako je najnoviji film Davida Lyncha Unutarnje carstvo težak za gledanje (a doista jest), onda je još teži za slušanje. Glazba je kompletno neoriginalna, posuđena od bliskih suradnika (Badalamenti) ili od klasičnih skladatelja ili od skladatelja popularnih pjesama. Neoriginalna raznolikost, mogli bismo reći, no primjenjena na inventivan, neočekivan način.

Dok neke filmske komponente od početka snažno privlače pozornost na sebe (iskrivljeni kadrovi lica, krupni planovi predmeta koji se čine nevažnim, kamera iz ruke, nagli montažni skokovi, ponavljanja), glazba zadržava ulogu nenametljiva diskurzivnog orijentira. No nenametljiva je samo zbog strukture – jednostavne, ali mračne harmonije na početku filma upozoravaju na neobičan smjer priče: glazba sugerira stravu gdje je nema (Nikkinu radost što je dobila ulogu prati podmukla glazba) i veselje koje možda nije prikladno (prostitutke odjednom pjevaju i plešu Do the Locomotion). Kako se priča sve više zapetljava (Lynch namjerno razbija pripovjedne elemente prezentirajući ih kao nerazumljiv kolaž), tako se usložnjava glazba. Kako poniranje u nadrealno počinje s prizorom zabranjenoga seksa Nikki/Sue i Devona/Billyja, tako Lynch glazbu zamjenjuje šumom. No i to je tek virtualno, jer se od tog mjesta intenzivno koriste djela poljskih skladatelja Krzysztofa Pender ey ckog i Witolda Lutosłey wskog – djela koja skladateljskim tehnikama traže upravo ravnopravno shvaćanje glazbe i šuma. Na planu filmskoga zvuka to se nadovezuje na igru šumovima (razgovor Nikki i psihijatra samo je loša snimka?) i na igru zvukovima (u nekim prizorima pokret naslućujemo samo zahvaljujući zvukovima), a da ne govorimo o oblicima lakše glazbe (revijalna, kvaziholivudska glazba na snimanju filma On High in Blue Tomorrows za koju se do kraja ne zna da li je prizorna ili nije) i o završnom spotu koji to opet nije, jer donosi svojevrsno olakšanje, gotovo objašnjenje nekih događaja, pa čak i happy end. No i taj osjećaj sretnog završetka traži propitivanje, jer Nina Simone (Sinner-Man) sinkronizira plesačicu Monique Cash (lažan glas). Film je poseban, a takva je i uporaba glazbe i zvuka, ali je jasno da Lynch za potpuno razumijevanje potiče i traži pomnu analizu uz višekratno gledanje i slušanje.

Irena Paulus