Umiljato janje dvije majke sisa

Umiljato janje dvije majke sisa

Ja sam zacijelo zadnja koja ima pravo govoriti o dojenju, jer svoju djecu nisam dojila. Nisam bila dojilja (žena koja doji svoje dijete). Ne zato što nisam htjela, nego zato što nisam mogla. Danas takve kojekakvim napravama valjda nekako iscijede, no prije više od 30 godina ako nije išlo samo od sebe – nije išlo. A nisu više bila ni vremena da angažiram dojkinju (ženu koja uz svoju djecu doji i tuđu), tako da moji sinovi nemaju ni braću po mlijeku. No ako već nisam dojila, ipak sam dvoje djece rodila. To me valjda kvalificira da iz prve (a poglavito jezične) ruke kažem nešto o tom grozdu riječi.

Riječ dijete, koja označuje čovjeka od rođenja do puberteta, prasl. i stsl. dětb, potječe od ie. korijena dhek -, što znači dojiti, sisati, a u sanskrtu je dhenu – krava muzara. Čovjekovo se mlado, kao i svi sisavci, prirodno hrani mlijekom koje sisanjem izvlači iz majke. Mlijeko se stvara u dojkama, parnim žlijezdama na prsima žene koje nakon poroda izlučuju mlijeko za dojenče ili napršče. Dojka se kaže i sisa, u narodnom govoru i cica, razg. obično u množini dude, pa imamo i takve glagole za tu aktivnost (sisati, cicati, dud(l)ati, cuclati). I dok se cicati i cuclati smatraju onomatopejom, prasl. *sbm sati razvilo se iz

*sbm psati; usp. stind. s uk pa, juha; njem. saufen, piti, srkati. Naravno da sisavci (Mammalia, lat. mamma, dojka, sisa) ne sisaju vječno. Majke ih, kad do toga dorastu, odbiju od sise ili prsa – dakle, zatvore im pipu kroz koju curi hrana za koju se mladunci ne moraju sami pomučiti. Kako se majke postave prema svojim potomcima kad im dođe vrijeme da stanu na vlastite noge, tako se i mati država, koju mnogi shvaćaju kao vime i kravu muzaru, zna postaviti prema svojim podanicima (jer ni ona nije baš veslo sisala, tj. ne dopušta da je baš bezočno iskorištavaju i varaju).

I glagol dojiti i glagol sisati imaju i druga značenja, npr. (po)dojiti kravu znači pomusti je, a usisa(va)ti prašinu znači pustiti jednom nadasve korisnom kućanskom aparatu da se nahrani bar za tjedan dana. Od lat. glagola fellare, sisati, došli smo i do seksološkoga pojma felacija, dodirivanja penisa ustima ili lizanja, razgovorno »pušenja« (lat. cunnilingus slična je radnja, samo na ženskom spolovilu; cunnus, vulva + lingere, lizati). Međutim, dojka nije samo hranilište za dojenčad, a ni erogena zona. Ona se krije u svakoj pumpi, i to preko lat. korijena *pup, koji također znači sisati, dojiti. Puppa / pupilla ustalila se kao izraz za zjenicu, ali znači i curicu, lutkicu, a i vršak dojke, bradavicu, uz to što može značiti i vime. Odatle se pumpa od 15. stoljeća proširila kao naprava za izvlačenje općenito svake tekućine.

Hrvatsko dojenče u Srbiji je odojče – nejako dijete na majčinim prsima kojega mati doji. No i hrvatski jezik poznaje odojka, ali je to nama mlado prase koje još sisa, sisanče (od + dojiti). Dakle, dijete, pa i ono malo veće, ali kojemu još kaplje mlijeko iz usta (biti premlad, neiskusan), svakako dolazi od dojiti. Ako je uz to i umiljato janje, izdašno će osim vlastite majke pomusti još mnoge koje padaju na njegov šarm.

Drugi krak značenja za tu mladu i nejaku osobu ide prema riječi otrok. Reći će tko: da, ali tako je u slovenskom jeziku. No nije samo ondje. Tu staru riječ susrećemo od prasl. vremena

(*otrokbm ), pa se tako našla i u drugim slavenskim jezicima – doduše, i s ponešto modificiranim značenjima. Otrok dolazi od *od(ot), od, bez + *ret’i, reći, pa mu je prvotno značenje bilo onaj koji ne govori, koji nema govora, koji još ne zna ili nema pravo govoriti (kao i lat. infant). Oko ove okosnice svrstao se i slov. otrok, dijete, i starorus. u značenju dječak, ali i paž (mlad plemić, vitez koji služi knezu ili velikašu, fr. page u istom značenju, grč. paidíon, dečkić), i češ. sužanj, sluga, onaj koji nije smio vijećati, raspravljati, i zato je bio nepunopravni član zajednice, pa mu je bilo bolje držati jezik za zubima. Ta obespravljenost ide do ranga roba. Da su dijete i sluga spojeni u jednu riječ, dokazuju i opet starije riječi. Tako npr. slov. hlapec znači sluga, a češ. chlapec dečko. U srednjovjekovnoj Makedoniji, Bugarskoj i Srbiji otrok je bio naziv za roba. Bio je osobno i nasljedno vlasništvo gospodara. Gospodar ga je mogao prodati ili na bilo koji način prepustiti drugomu. O isprepletenosti značenja otroka u povijesti svjedoče i razne verzije evanđelja. Tako u Assemanijevu evanđelju stoji: »priz bm va edinogo odú otrokbm «, a u drugim evanđeljima na tom mjestu piše rab (hvala dr. Mateu Žagaru na tom podatku; prava universitas traje i kad smo svi već bivši: ja njegova bivša profesorica, a on moj bivši student). Otroka pak u značenju dijete ima, osim potvrda iz kajkavskoga i čakavskoga (Kastav), još i D. Parčić u svojem hrvatsko-talijanskom rječniku (1874), što odgovara tal. fanciullo (dječak).

Što idemo dalje u povijest indoeuropskih jezika, to nalazimo više sličnosti među jezicima i više riječi koje su negdje tek rudimentarni ostaci, negdje lokalizmi, a negdje obične svakodnevne riječi. Sve one mogu nečemu korisno poslužiti, pa bi ih valjalo kao jezično blago zapisati i sačuvati (tezaurus je pravo mjesto za to). Neka se nađu kao predmet istraživanja onima koji će se možda za sto godina baviti iskapanjimak jezikâ, što ja već danas zovem jezičnom arheologijom.