U tri naraštaja

U tri naraštaja

Skrojen po mjeri Šutejeva temperamenta i osjećaja za scenska zbivanja, isječak olujne partiture Ive Brkanovića već najavljuje proključale strasti s tragičnim svršetkom, a zvuk velikoga orkestralnoga aparata s moćnom sekcijom udaraljki u naglim će promjenama prema gore i prema dolje, poput nemirna mora ljudskih osjećaja, u kolektivnoj svijesti jasno naznačiti i razotkriti i mjesto pojedinca u sudbinski (pred)određenim događajima

Ako se tako za inače nepopularne poteze može reći, baš zahvaljujući otkazivanju nastupa pijanista Denisa Matsueva i posljednja se Crvena oktava Zagrebačke filharmonije lijepo uklopila u violinsku priču s kraja tekuće koncertne sezone. A ona se u čak tri životna i umjetnička naraštaja dotaknula i istih i različitih guslačkih škola s mješavinom i staroga i novoga glazbenoga svijeta, da bi s predznakom udaljenih kompozicijskih stilova ponovno prozborila o vječnoj osjetljivosti sviranja po taktu toga đavoljega trilera.

Velike su i dobne razlike između najmlađega Ive Dropulića i najstarijega Tonka Ninića, sa srednjim putom Borivoja Martinića Jerčića, označile možebitne postaje u mijenama i napokon probuđene i hrvatske violinističke interpretacije od jučer i od sutra, a u kojima se po snažnoj osobnosti izdvaja žestoki potez baš zlatnoga šibenskog mladića s aristokratskim manirima i muzikalnim čitanjem beskrajno zarazna melopjeva u glazbi Frane Paraća. Da, i pedeseta godina u umjetničkom djelovanju Tonka Ninića kao koncertantnoga solista, pedagoga, komornoga glazbenika i donedavno istaknuta člana Zagrebačkih solista, i u sklopu je i posljednje sezonske priredbe nekada svjetski ugledna sastava (dvorana HGZ-a, 6. lipnja) procvala izvedbom od formata, a za njega pisan Paraćev Koncert s kantilenski ljekovitim vrelom i sinkopiranim hukom ritmički nepravilna drmeša još se jednom vinuo do najblistavije točke uvijek zelena brda iznad oblaka.

A u slučaju Ninićeve interpretacije to se zeleno i ne samo u prigodničarskoj svečanosti obnavlja na mudrosti ravnoteže svih i izvan umjetničkih parametara, o čijim pravodobnim i pravovaljanim prosudbama ovisi i uloženo, a onda i korisno potrošeno vrijeme za toliko potrebno novo učenje. Pred takvim se izazovom upravo nalazi i dvadesetjednogodišnji Ivo Dropulić, čija darovitost obećava, ali i upozorava i najavljuje oprez pri svakom susretu s prividno jednostavnim, a majstorskim guslačkim partiturama. Donekle tvrd ton pretežito diskantno prodornih vrhova uz kolebljivu intonaciju i prenaglašeno vezivno tkivo odveć romantizirano položene fraze, ukrasa i legata kao posljedice ruskoga rukopisa profesora Sorokova kod kojega je nakon učenja s maestrom Ninićem mladi violinist i diplomirao, u bistru su svjetlu Mozartova Turskoga koncerta u A-duru poljuljali red klasične jasnoće sa čvrstim formalnim oblikom i sadržajem kao njegovim prirodnim saveznikom. Budućnost je, ipak želim vjerovati, na Dropulićevoj strani, o kojoj su ne bez razloga svoje rekli i njegovi brojni dosadašnji nastupi u društvu s domaćim i inozemnim orkestrima i ansamblima. Na stanovit se način tiče to i Zagrebačkih solista u novome krugu potrage za (ne)izgubljenim vremenom, pod čijom se krošnjom kušnji na kraju sezone, a u odnosu na predoslovno, dakle izvedbeno doslovno nespretno provedenu pošalicu iz radionice Mozartove Glazbene šale, ugodno smjestila deseta u nizu ranih i dvostavačnih i ne još do kraja oblikovanih gudačkih simfonija Felixa Mendelssohna.

Iznenadnim programskim obratom, pak, četrdesetsedmogodišnjoj prvoj violini Zagrebačkih solista u istome je tjednom kalendaru pripala i solistička središnjica za crvenooktavni znak Zagrebačke filharmonije pod vodstvom Vjekoslava Šuteja (Dvorana Lisinski, 8. lipnja). I tako je Borivoj Martinić Jerčić s dugogodišnjim prekooceanskim stažom od Michigana i New Yorka do Phoenixa i Santa Fea dobio prigodu predstaviti se s Koncertom za violinu i orkestar u D-duru u nas apsolutno nepoznata američkoga skladatelja češko-židovskoga podrijetla Ericha Wolfganga Korngolda. Važna prije svega po činjenici vjerojatno prvoga hrvatskoga upoznavanja s djelom opuštena zvukolika u ranoholivudskoj maniri primijenjene, filmske slagalice s popularnim (u polaganu stavku obvezatno i ljubavnim) temama, Martinićeva izvedba zajedno je s korektnim, ali ne i osobito motiviranim orkestrom, zanatski i tehnički uglavnom uredno i tonski plaho, bez posebna solističkoga angažmana i đavoljeg nerva i ćurlika, listala stranice i nespretno artikulirane strukture uvodnoga Moderata, uza življi poklič zaključnoga Allegra s tipično kaubojskim motivom na kakav kompozicijski uspjelije artikuliran koplandovski uzorak.

I nije stoga bilo teško u glazbi Ive Brkanovića s početka večeri prepoznati kvalitetu što se čuje, a koja će zajedno sa simfoniziranim štivom Richarda Straussa u završnici (simfonijska pjesma Don Juan, suita iz opere Kavalir s ružom), cjelini programa podariti ozbiljnost i interpretativni zamah. I doista, u hipu je protutnjala Brkanovićeva Oluja u slogu koncizna orkestralnoga intermezza za glazbenu dramu-operu Ekvinocij, u kojoj se Vojnovićev realistični predložak s uklonom prema naturalizmu prepoznaje i kao hrvatska (dalmatinska) inačica maskanjijevskoga verizma.

Skrojen po mjeri Šutejeva temperamenta i osjećaja za scenska zbivanja, isječak olujne partiture Ive Brkanovića već najavljuje proključale strasti s tragičnim svršetkom, a zvuk velikoga orkestralnoga aparata s moćnom sekcijom udaraljki u naglim će promjenama prema gore i prema dolje, poput nemirna mora ljudskih osjećaja, u kolektivnoj svijesti jasno naznačiti i razotkriti i mjesto pojedinca u sudbinski (pred)određenim događajima. I kad već ne može drukčije, a kazališna je pozornica jedino i pravo mjesto za pozornicu pisano djelo, dobro je da ćemo barem u koncertnome obliku u sljedećoj sezoni ciklusa Lisinski subotom u cijelosti čuti Brkanovićev Ekvinocij kao važnu postaju sa ne prebogata hrvatskog opernoga zemljovida.