TRAGANJE ZA SVJETLOŠĆU

TRAGANJE ZA SVJETLOŠĆU

Unutarnje carstvo nije ništa drugo nego priča o iščašenim svjetovima u potrazi za spasenjem i svjetlošću. Samo što je svjetlost ta koja nas uznemiruje

Imperij je ono što povezujemo s moći i prostorom. U Lyncha, imperij je strogo definiran prostorom. A prostor je unutarnji. Premda je rečeni imperij u urbanom i geografskom kontekstu ograničen na nekoliko općina lociranih u unutrašnjosti Los Angelesa, udaljenih 37 kilometara od Pacifika, autorov film nije u njima ambijentiran. Zajednički naslov tog urbanog carstva naprosto mu je zazvučao zanimljivo, pa je tako i nastao naziv filma. Jer, Lynchev imperij posve je imun na dnevnu svjetlost, što i nije neka novost za autora čiji je cjelokupni opus manje više sveden na krajolike i protagoniste zatočene u usporednim svjetovima, koji pokušavaju osloboditi vlastite bujne nagone. Samo što je njihov očaj sada nešto snažniji no inače, uronjen u opskurnost koju u uvodnoj špici zrcali lažni čin oslobađanja kao neka vrsta koreografirana rituala u kojem sudjeluje Lyncheva muza, čudesna Laura Dern, dok nepomično sjedi blokirana na stolcu, okupana himnom o Svevišnjem koju izvodi Nina Simone u ime patnje i nedaće. Situacija amblematična za Lyncha.

Poput tajanstvenoga Lodza iz bizarne TV-serije Cirkus koja se itekako napajala linčevskim imaginarijem, Unutarnje carstvo također uvodi lik poremećene Poljakinje, koja očito zna da će Laura Dern alias Nikki dobiti ulogu u novom filmu, čiji original nikad nije bio dovršen jer su njegovi glumci umrli pod nerazjašnjivim okolnostima, kad su ih počeli proganjati likovi koje su glumili. A jedan drugi Lodz, čijim mračnim ulicama tumaraju figure dvojnika, samo je jedan od brojnih krajolika/scenarija u kojima se isprepleću zbilja i film, kad Nikki počne mijenjati identitete. Jednom nam se ukazuje kao prostitutka s Bulevara sumraka, koja postaje potencijalni ubojica, a možda i žrtva, da bi je potom prepoznali kao ženu poljskog emigranta (ima nečeg fatalnog u tim Poljacima da ih holivudska fantazmagorija toliko eksploatira). A tu je i njezin utjecajni suprug, čija će patološka ljubomora eksplodirati kad se ona zaljubi u glumačkoga partnera. U preostale dvije trećine filma sjena će se posve nadviti nad svjetlošću, kad kaos postane istinski sadržaj. Tada postaje očigledno da je riječ o filmu koji je Lynch očito snimio samo za sebe i namijenio ga samu sebi, koliko god se on u čestim medijskim nastupima pravdao da je ipak sadržaj taj koji je nadvladao formu. Ako je dramaturške konce u stanju pohvatati jedino Lynch, onda je gola forma rezervirana za nas, pod uvjetom da smo spremni uroniti u njegovu začudnu trosatnu onirističku orgiju u HD-u. U Lyncha, digitalna fotografija nije vidljiva prostim okom, nego je treba dešifrirati. Zato je Unutarnje carstvo možda doista ono što je preostalo od filma kao umjetnosti, ali i ono što u isti mah postaje neka vrsta daleke budućnosti filmske slike u vječnom istraživanju njezinih krajnjih granica.

No, bez obzira na sve one vogovske krasotice koje su prenapučile autorov kadar samo zato jer je to Lynchu očito bilo jako seksi, te epizodnoga Harryja Deana Stantona koji je tamo zato jer ga autor toliko štuje da ga naprosto ne može izostaviti, plus oni golemi zečevi koje je valjda pronašao odbačene na zgarištu Donnieja Darka, Lynchevo carstvo svodi se tek na neponovljivo vizualno iskustvo. To je svijet snova unutar snova mnogo bliži onomu što se zbivalo ispod crvenog šatora u Twin Peaksu ili u Tower Theatreu na filmskoj adresi Mulholland Drivea. Jer, Unutarnje carstvo i nije ništa drugo nego priča o iščašenim svjetovima u potrazi za spasenjem i svjetlošću. Samo što je svjetlost ta koja nas uznemiruje.

Dragan Rubeša