Stroj koji sputava

Stroj koji sputava

Pogreška bi bila tražiti značenje u izgovorenome, jer tekst je transformirano iskustvo riječi koje je pretvoreno u pokret, a onda ponovno u riječi

Iako postoje i unutarnji organizacijski, a ne samo estetski razlozi za takvu odluku, ovogodišnji je Tjedan suvremenoga plesa započeo iznenađenjem i jednom od radikalnijih, barem u izrazu, predstava ne samo ovogodišnje selekcije. Portugalska koreografkinja Vera Mantero poznata je zagrebačkoj publici još sa 17. izdanja ovog festivala kao provokatorica koja istražuje granice plesne umjetnosti. U skupinu takozvanoga novog plesa ili think–dancea ušla je između ostaloga i koreografijom znakovitog naslova Perhaps she could dance first and think afterwards. Koliko je on ironičan, pokazala je i predstava kojom je otvoren ovogodišnji Tjedan, a za koju je Vera Mantero okupila kompaniju suradnika različitog iskustva, uglavnom treniranih plesača, ali i onih s primarno glumačkom podlogom. Svi su sudjelovali i na okruglom stolu nakon druge zagrebačke izvedbe, koji je, iako prvobitno zamišljen kao mjesto upoznavanja izvođača s publikom, ipak ostao uglavnom tek skup ograničen na struku i medije. Koliko je onu specifičnu, takozvanu premijernu publiku na otvaranju Tjedna suvremenoga plesa nastup Vere Mantero i njezine kompanije zbunjivao, toliko je, sudeći po njezinim riječima, onoj od dana poslije, mnogo bolje odgovarao, te se interakcija koju predstava naizgled priziva i dogodila.

Naslov ... do trenutka kad Bog biva uništen vježbom ekstremne ljepote ili ...até que Deus é destruído pelo extremo exercício da beleza posuđeni je stih portugalskoga pjesnika Herberta Heldera i ujedno i jedino što je od materijala i ideje postojalo na početku rada. Koreografski proces koji rezultira time da izvođači većinu vremena sjede i ponavljaju banalne, gotovo besmislene fraze, bilo je glavno pitanje implicitno upućeno ne samo Veri Mantero nego i svim njezinim suradnicima. Na predstavi su radili četiri i pol mjeseca, uglavnom u idiličnoj atmosferi portugalskoga sela, i to podjednako plesnim improvizacijama kao i proučavanjem najrazličitije lektire te razgovorom i druženjem. O tom dijelu procesa Vera Mantero kaže: »Novi materijal množio se kako smo ga ubacivali, a stanke u radu samo su pomagale da se sedimentira u nama. Povratak radu nakon odmora donosio je uvijek najprije razgovor kojim se dolazilo do novih ideja, zadržavajući stare. Stvari koje smo radili na početku ostale su u nama, ali su se pretvorile u riječi, u govor.«

Iako naizgled tek poetska jezična vježba, citatni zadani naslov u raspravama o njegovu pravom značenju za članove kompanije pretvorio se u pomalo metafizička pitanja: kako živjeti ispod prazna neba, bez pojma dobra i zla, i kako ići dalje bez odgovora... S druge strane, radilo se na plesnom, ali i ne samo plesnom razrađivanju značenja sintagmi kao što su ništa posebno ili pratiti svoj genij i u tom je radu, putem brojnih pokušaja, pogrešaka i varijacija, razgovor nadmašio pokret, pa su plesači sve više samo govorili. U jednom trenutku Pascal Quéneau došao je na ideju da pokret treba u potpunosti eliminirati te jednostavno postaviti stolce na pozornicu i većinu predstave izvesti sjedeći. Iako neki od plesača do ove predstave nisu imali iskustvo s govorom na sceni, prijelaz im nije bio problem jer su iskustva plesnoimprovizacijskih vježbi ostala u njima, pa se sad navodno osjećaju kao da plešu iako samo govore. Također tvrde da u strukturiranom tekstu izvedbe pokušavaju ponovno pronaći pokret.

Tako je tekst koji izgovaraju nastajao na probama, a onda je fiksiran, pa montažom na kraju usustavljen u ono što je sad gotova i nepromjenjiva tekstura predstave. Rad na fiksiranju materijala, tvrde izvođači, tekao je tako da su tražili uzorke u tekstu nastalu improvizacijama pa onda iz uzoraka pronalazili principe po kojima se slagala finalna verzija. No, pogreška bi bila tražiti značenje u izgovorenome, jer tekst je transformirano iskustvo riječi koje je pretvoreno u pokret, a onda ponovno u riječi.

No, ukoliko poruka teksta nije važna, predstava daje i neke druge kazališne signale, kao što je onaj kostimografski kojim se bazičnoj razini definiraju, uvjetno rečeno, likovi. Vera Mantero opisuje ih kao nešto između čovjeka i mehanizma, točnije kao lutke kojima treba impuls kako bi nešto izgovorile. Ponavljanje tuđih riječi za neke od izvođača predstavlja još jedan niz problema, jer imaju osjećaj kao da im netko stavlja riječi u usta, nešto što sami ne bismo željeli ni misliti, a još manje reći. Međutim, pristankom na koncept cijele izvedbe pristaju i na to.

Kako su riječi preuzele funkciju pokreta, predstava se može čitati i kao kompozicija gesti, koja se onima koji su vidjeli radikalnije ranije radove Vere Mantero čini i previše konvencionalna. Koreografkinja odgovara: »Nismo komponirali ni geste niti govor u melodijskom nizu. Zarobljeni smo u formi ponavljanja govora drugih, i to postaje stroj izvedbe kojega se pokušavamo osloboditi. Zato još tijekom izvedbe tražimo nešto što bi moglo iskočiti.« Nekoliko puta tijekom razgovora Vera Mantero i njezini suradnici ustvrdili su kako su se u našli zarobljeni i sputani u stroju svoje izvedbe, ali za njih taj frankenštajnovski obrat nije umjetnički i kreativni neuspjeh. Naime, način funkcioniranja tog stroja još im je zanimljiv, i u govoru gotovo ispražnjenu od značenja prepoznaju model čije istraživanje još nije završeno. Poziv na ovogodišnji Tjedan suvremenoga plesa, dvije solidno popunjene izvedbe i ocjene publike u rasponu od 1 do 5, dok ni kritičarske nisu ujednačenije, govore tomu u prilog.

Igor Ružić