Strava i srce

Strava i srce

Peća i vuk u cjelini je predstava u koju je uloženo mnogo elana, rada i znanja, a ipak – kao da je sav taj trud i kvalitetnu bazu pojela pogrešna ornamentika

Ponuditi Ptičicu da opiše duh flaute (ili obrnuto); Mačka u ulozi klarineta; Patkicu za temu oboe; gudače u ulozi Peće; lovce u dijalogu s timpanima – znači upoznavati djecu s jezikom glazbe putem opere Peća i vuk, koju je Prokofjev skladao tridesetih godina 20. stoljeća. Zagrebačko kazalište lutaka u repertoar je uvrstilo predstavu Peća i vuk u klasičnome izdanju, bez donedavna u svijetu modernih zamisli da pripovjedača u komadu izvode popularni političari ili glazbenici.

Ipak, priličan nesporazum oko ZKL-ova Peće i vuka vezan je uz uzrast kojem je namijenjen: na internetskim stranicama kazališta stoji da predstavu preporučuju djeci između treće i desete godine. Na plakatu predstave, kao ni u programskoj knjižici, ta informacija nije istaknuta. Bez obzira što je osnovni sadržaj Prokofjevljeva Peće i vuka prihvatljiv navedenu uzrastu, i bez obzira što je dramatizacija Mladena Čuture inteligentna i prohodna – valja reći da ponajprije glazba Sergeja Prokofjeva nije ni malo nevina ili naivna, a isto se može reći i za emocionalni doživljaj što ga u djece kreiraju lutke Gordane Krebelj. Ne ulazeći, dakle, u likovnu analizu lutaka Vuka, lovaca, sama Prokofjeva kao pripovjedača pa i Peće, valja reći da su one u najmlađih gledatelja izazivale uznemirenost, strah i, kao posljedicu straha – glasni plač. Stresni je vizualni doživljaj, takorekuć doživljaj na rubu agresije, bio pojačan oblikovanjem svjetla, prodornim i za nekoliko frekvencija iritantno pretjeranim glasovima lutkara, neusklađenom glasnoćom glazbe i govora, ali i redateljsko-dramaturškim propustom: tri su lovca u dva navrata puške okretali prema publici. Jasno, efekt potpunoga straha bio je postignut.

Peća i vuk u cjelini je predstava u koju je uloženo mnogo elana, rada i znanja, a ipak – kao da je sav taj trud i kvalitetnu bazu pojela pogrešna ornamentika, kao da su se autori zaigrali radeći predstavu sebi na radost i veselje, smetnuvši s uma mogu li trogodišnjaci, kojima je svijet lutaka svijet živih i ravnopravnih bića – prihvatiti da lovci njima prijete, da Prokofjev ima tako nekomunikativne, nelagodne i strašne oči, da do polovice predstave Peću percipiraju kao zločesta dječaka, da ne mogu razvrstati dobro od zla, jer izuzev Pačića, koji strada odmah, stranu dobra uočavaju tek u drugome dijelu predstave.

Dubravka Lampalov