ŠTO JE LIRA DELIRIJU

ŠTO JE LIRA DELIRIJU

Dražen Katunarić, Lira / Delirij, Litteris, Zagreb, 2006.

Ne osobito česta pjesnička vrsta, kritika poezije, kojom započinje zbirka Lira / Delirij, trubadurska stečevina što su je u novije doba aktualizirali Paul Éluard i Branko Miljković, nije ishod puke autoreferencijalne koketerije Dražena Katunarića (1954). Mnogo više ta kritika možda upućuje na zajednička mjesta i usuglašavanja među pjesničkim teoremama s obzirom na pjesničku komunikaciju i jezika u njoj, gdje napokon ni ogledanje sudbine pjesništva u obilatom vremenu (neka nam za ovu prigodu bude dopušteno preokrenuti Hölderlina) nije zanemarivo pitanje. Ali što nam kaže Katunarić? »Poezija je dosadna. Mrzim sve njezine zbirke. Pretvorila se u ružnu žabu i slijepu krticu. Ne unosi nimalo duha, svjetla i smijeha. Pravi se da je labud, a obična je i nakisnula patka koja ne može poletjeti. Listam i zijevam nad svakim svojim stihom, sve do klonuća. I kad konačno sklopim oči, zapašem lijepe snove od riječi, dosegnuti zvonik, kamen zvan veselje, kakvog još ima na otoku, a ni u jednoj knjizi.«

Pošto je rekao što misli o sebi, Katunarić u prvom poglavlju zbirke satirički promatra iz vizure antičkog epigrama svoje stvarne ili zamišljene bližnje. Naslov poglavlja, Tebi govorim, konceptualizira izravnost obraćanja kritiziranom objektu. Eto Hrvatine koji se u rodoljubnom žaru opija: »makar se s njom i zaljuljao na stolcu / makar s njom i usnuo, pao i slomio / ključnu kost« (Domovine sinu). U toj epigramičnosti može se prepoznati i mediteranska karnevalizacija poruge uz povlađivanje publike. Bez obzira na antički uzor, čini se da joj je isto toliko nadahnuće bilo estetika ružnoga kakvu je Rimbaud oprimjerio u sonetu Venus Anadiomene. Katunarić je sličnu sliku osvježio u Kupačici koja je nosila tange na plaži: »Nisi se pred zrcalom pogledala prije no što si sišla na žalo. Više ti je od šezdeset ljeta, zamašnija si od foke, na bedrima strije i celulit, grašak u venama.« Izoštren stvarnosni ukus nadahnjuje Katunarićeve crteže rađene po prirodi svom taktilnom sugestivnošću. U jednom od tih epigrama Katunarić je dužnom mjerom odgovorio svom novinskom nasilniku koji je imao na svojoj strani svu potporu svemoćnog žutog tiska. Pjesnikovo je stajalište pritom nedvojbeno: nema kritike poezije koja, ako hoće biti temeljita, ne bi ujedno bila kritika zbilje. Ako se sjetimo da je Katunarić u jednoj od svojih zbirki aktualizirao pjesničku vrstu psalma kao pohvalu svetosti života, dobit ćemo drugu od dvije sukladne vratnice pjesničkoga portala gdje se o istoj pojavi govori s dviju različitih strana.

Pitanje poezije i zbilje prati Katunarića već od njegova sudjelovanja u zborniku Drage Štambuka Insulae (1981), gdje sa sastavljačem i jedanaestoricom drugih pjesnika supotpisuje »povjerenje u ljudski jezik, vjeru u izrecivost smisla«. To stajalište nije bilo puka tautologija, ono se odnosilo na suprotno stajalište i poetiku semantičkog konkretizma, prema kojoj se smisao kompromitirao služenjem praktičnim ciljevima. Reklo bi se da se za četvrt stoljeća suprotnost među suprotnim gledištima na stanovit načina izgladila, pomogavši (izvan)generacijskom profiliranju nekoliko snažnih pjesničkih jedinki – da spomenemo još Jelušićevu, Makovića, Stojića i Štambuka, koji su doista potvrdili važnost smisaone izravnosti daleko od gotovčevskog simplizma. Problemi uporabe jezika ostali su gotovo isti, svaki od njih i svaki novi pjesnik za svoj je račun rješavao: kad mu je trebao smisao, on ga je činio svojom jednoumnom estradom i govornicom, a kad bi ga se zasitio, onda ga je persiflirao i ponižavao. Tek su malobrojni – Čegec, Jendričko, Maleš i Stojević – ustrajali i uspjeli u obrani teze da je smisao osporiv i razgradiv u elementu igre.

U Izvješćima ilota Katunarić se s pomnjom prigodnoga kroničara posvećuje »iskustvu otočnosti«, ali u svojim izvješćima na zanimljiv način miješa stvarno s izmišljenim karikirajući način lokalnih prijenosnika »novitadi« (Voda iz Mađarske). Tu ujedno pjesniku kao da ponestaje oštrine pa je zamjenjuje nasmiješenom blagošću:

Sreo sam na misi energične žene. Njihove lepeze hlade moje lice.

Gledam odozgo brod crkve, s lijeve je strane osam anđela, a s desna samo sedam.

Četvero ih sjedi, dvoje svira, nekoliko maše i prstićem pokazuje nebo.

Nijedan ne leti.

Svećenik je pristojan i ljubazan čovjek,

Ali dok propovijeda, muškarci izlaze popušiti

cigaretu...

(Ljetna misa)

U poglavlju Quetzalcoatl Katunarić putositnički, gdjekad čak feljtonistički, izvješćuje s putovanja u Meksiko. Slika prostitutke na balkonu koja nudi dojke među narančama matisovski je dekorativna. Ti postupci slažu se na svim razinama postavljenih pitanja kao konstruktivna sveza između lire i delirija, gdje lira zastupa označiteljsku stvar poezije, a delirij joj suprotstavlja opću stvarnosnu uzavrelost kao neutralizaciju svih znakova i značenja.