SLAD I ZAČINI

SLAD I ZAČINI

Bebelin koncert obilovao je finim zaraznim melodijama, lijepim ritmovima i osjećajem produhovljene strasti, koji bi, u idealnim uvjetima slušanja, bili i više od uzbuđenja za najprofinjenije uši i najrasplesanija tijela

»Ljudi kažu da sam iz kraljevske obitelji. Zvuči jako smiješno... Znam točno tko sam i ono što radim je samo recikliranje nečega što me davno inspiriralo«, rekla je skromno u jednom intervjuu Bebel Gilberto.

No, nemoguće je govoriti o Bebel, a ne spomenuti činjenicu da je njezina majka, Miucha, velika brazilska pjevačica koja je surađivala s Antoniom Carlosom Jobimom, otac Joao Gilberto gitarist, crooner i jedan od izumitelja zvuka bossa nove, a pomajka Astrud Gilberto prvi ambasador toga stila. Osim toga, Bebel je sa samo sedam godina pjevala na albumu svoje majke, a s devet s njom i slavnim saksofonistom Stanom Getzom dijelila pozornicu njujorškoga Carnegie Halla.

Od prvih taktova ovog nastupa i načina stapanja uzorka bossa nove sa suvremenom tehnologijom bilo je jasno da je tu riječ o nečem istovremeno suvremenom i posve klasičnom. Naime, glazba Bebel Gilberto može se nazvati bossa novom 21. stoljeća (znatno raskošnija od tradicionalne) ili brazilskim popom s podosta tradicionalne bossa nove. Ono što smo čuli – lagano isprepletanje fine akustične gitare, delikatnoga bubnja, klavijatura, puhačkih instrumenata i pozadinske elektronike temeljilo se na egzotičnoj sjeti bossa nove i latinskoj eteričnosti Bebelina glasa (posljednje se teško sljubilo s klupskom bukom u publici i zveckanjem pivskih boca), ali i svojevrsnu susretu brazilskoga naslijeđa i angloameričkih iskustava.

Nakon pomalo nesigurna početka, potencirana lošim miksanjem zvuka (potpuno uništena intima Momenta i razigranost staroga diskohita Bring Back the Love) koji je trebao nagovijestiti šarmantno ravnotežje naoko suprotstavljenih stilova, akustične bosse i housea, sjajno su zazvučali plesna August Day Song, pozdrav njujorškim Brazilcima capoeira-ritmom u Os Novos Yorkinos te kadencirani swing u Aganju. Brzo je uslijedio, možda, najdojmljiviji dio nastupa s dvjema sambama i egzotičnom obradom klasika Colea Portera Night and Day (sjajan jazzy solo tenor-saksofona), tihi vrhunac programa, koji je, nažalost, posve upropastio nesnosni žamor publike.

Loungy-groove ugođaj Gilberto je postigla skladbama Samba da bençao i Tanto tempo (na bis, uz elektrosambu River Song) koje su nas, načas, prenijele u ljetnu noć nekog zabačenog latinoameričkog kluba. Ipak, u programu prepunom ritmova sambe, popa, bossa nove, uglavnom začinjenih elektronikom, dojam je da se Bebel najbolje snalazila tamo gdje je nadahnuće tražila u korijenima, a ne u Rio-loungeu, koji je bio znatno manje zanimljiv.

Iako se nekomu ponašanje pjevačice na pozornici možda i moglo učiniti prenemaganjem, Bebel ležeran stil nastupa njeguje već godinama, pa je ekscentričnost vjerojatno bila iskrena. Njezin zreo i posve razvijen, ali turnejom već pomalo istrošen vokal bio je zadimljen i senzualan, a u sebi je imao dovoljno i slada i začina. Ukratko, fine zarazne melodije, lijepi ritmovi i osjećaj produhovljene strasti, koji bi, u idealnim uvjetima slušanja, bili i više od uzbuđenja za najprofinjenije uši i najrasplesanija tijela.

Velimir Cindrić