Sentimentalna melodija

Sentimentalna melodija

Stariji muškarac i mlada žena, iako nisu nikakva novost u filmskoj tematici, u Giannolija postaju više nalik protagonistima Izgubljenih u prijevodu negoli svim onim klišeiziranim parovima celuloidne povijesti

Naizgled jednostavne premise o teretu osamljenosti, no i uzvišene poetičnosti ljubavi, melankolična naslova koji implicira osnovni ton filma, Kad sam bio pjevač neobičan je, inteligentan, mali film, rafiniran prikaz miljea i psihologije pjevača s vjenčanja, iz plesnih dvorana, umirovljeničkih domova, restorana (no vrlo različit od Ludih vjenčanja Franka Coracija, na koji bi, na prvi pogled, mogao podsjetiti). Njegova je glazba soundtrack prepun sentimentalnih popularnih melodija (od Pour un flirt Michela Delpecha, preko Comme un garçon Sylvie Vartan do Aimer la vie Julija Iglesiasa), no Giannoli u prikazu ostarjela zabavljača i ružičasta svijeta njegovih pjesama nikad ne otklizava u sladunjavu nostalgiju, nego odabrani svijet promatra na svjež i izvoran način – ton ipak održava laganim, fokusirajući se na provincijalni milje i odnos svojih dvaju protagonista.

Stariji muškarac i mlada žena, iako nisu nikakva novost u filmskoj tematici, u Giannolija postaju više nalik protagonistima Izgubljenih u prijevodu, s kojima ih se voli uspoređivati, negoli svim onim klišeiziranim parovima celuloidne povijesti. Rezonantna emotivna fluidnost među likovima, njihova emocionalna intersekcija toliko snažnu ljubavnu priču tvori svakako i zbog uvjerljivosti svojih dvaju glavnih glumaca – Gerarda Depardieua i Cecile de France. Lijepa mlada glumica, nova nada francuske kinematografije i pravi prototip Francuskinje, aa la Jean Seberg, ovdje se pokazala u punom sjaju i kreirala dosad najbolju i najsloženiju ulogu. Veteran Depardieu pak dojmljiv je u jednostavnu, nenametljivu, profinjenu nijansiranju melankolična karizmatična karaktera i nanovo dokazuje vlastitu umjetničku izvrsnost, ali i otkriva talent za pjevanje.

Scenarist/redatelj Xavier Giannoli pokazuje evidentnu empatiju prema svojim likovima, što mu daje zamah kreirati nježnu ljubavnu priču, pružajući čudesan portret dvoje posve različitih ljudi, punokrvne opipljive autentičnosti, kompleksan film čiji se očekivani klišeji nikad ne pojavljuju, što je veliko i divljenja vrijedno postignuće. Od izvrsna, gotovo dokumentarističkog početka, pa sve do sama otvorenog završetka koji ostavlja nadu u nastavak netom ispričane priče, Kad sam bio pjevač ostaje film karaktera i situacija te mu se, uz neizbježnu zamjerku o ponešto (barem pola sata) predugu trajanju, vrline nameću iznad ponekog nedostatka i kao takav svakako zaslužuje da mu se progleda kroz prste.

Katarina Marić