Ruski roman iz škotskoga pera

Ruski roman iz škotskoga pera

James Meek, Iskaz narodne ljubavi, prev. Božica Jakovlev, Algoritam, 2007.

Rusija je zemlja–kontinent. Golema i posebna, izvor oduševljenja i straha za zapadnjake, a to su za Ruse zapravo svi koji žive od pacifičke obale Kanade do zapadne Ukrajine. U nekih sama njezina veličina izaziva trajnu sumnjičavost. Drugima je ona nepobjediva sila, zemlja koja se uvijek mora uzimati ozbiljno. Rusija se početkom 20. stoljeća ubrzano razvijala, ali i dalje je većina Rusa bila beskrajno siromašna. Do početka je Prvoga svjetskog rata imala 50.000 kilometara željezničkih pruga. Transsibirsku su željeznicu od svibnja 1918. do početka 1920. nadzirali Česi i Slovaci. Tada su na svijetu postojale dvije češke države, tisućama kilometara udaljene jedna od druge. Ta druga, sibirska, bila je i tisuće kilometara duga, a široka katkada jedva onoliko koliki je bio razmak pružnih pragova. Taj je motiv, stvarna povijesna epizoda koja se mogla dogoditi samo u golemim povijesnim preokretima, kada su i tisuće Hrvata sudjelovale u ruskom građanskom ratu na različitim stranama, okosnica romana Iskaz narodne ljubavi.

James Meek, škotski novinar i književnik koji živi u Londonu, dugogodišnji dopisnik »Guardiana« iz Rusije, očito je jedan od onih koji su zadivljeni, ali ne i utopljeni u rusko. On ne misli da se za pisanje nekoga književnog djela čovjek treba osobito dugo i detaljno pripremati. Činjenica da se negdje živi, da se svakodnevno postoji u nekoj sredini, dovoljna je priprema, govorio je Meek. Zagrebačkoj publici svoju nagradama i laskavim kritikama ovjenčanu knjigu Iskaz narodne ljubavi predstavio je u proljeće, kada je prvi put došao u jugoistočnu Europu. Pozvali su ga iz British Councila u Zagrebu, a onda se poklopilo da je upravo završavan prijevod Meekove knjige. Iskaz narodne ljubavi četvrta je knjiga u novoj biblioteci izdavačke kuće Algoritam označene žigom »Andrea Zlatar predstavlja«. Pri izboru knjige važnu je ulogu imao i Neven Antičević, ali poseban dodir dala je i prevoditeljica, Božica Jakovlev. Iskreno, Meek, s kojim sam proveo nekoliko sati, nije posebno razgovorljiv, nije ostavljao dojam tople osobe, ali sasvim sigurno pozorno i zainteresirano promatra svijet. Nakon što je završilo predstavljanje knjige na Književnom petku nije bio odveć uzbuđen. Publike je ionako bilo malo. Jedino se pitao o čovjeku koji ga je u Gradsku knjižnicu došao slušati. Izgledao je osebujno, a tamo je bio manje zbog Meeka, a više, kao i na svim okupljanjima toga tipa, zbog hrane.

Iskaz narodne ljubavi ruskom romanu najviše sliči u prvom poglavlju, koje je napisano posljednje. Likovi, a posebno teme i okolnosti u kojima se njihove priče preklapaju, toliko su posebni i okrutni, često bizarni, da se jednostavno ne mogu događati u nekoj običnoj europskoj zemlji ili barem se ne bi mogle na takav način događati u 20. stoljeću. Kao prvo, za jednu od priča potrebne su goleme udaljenosti kakvih ima samo u Rusiji. Samarin je zatvoren u jednom od logora na krajnjem sjeveru, tako daleko od civilizacije da je čuvanje zatvorenika besmisleno, jer se pobjeći može, ali do slobode je tako daleko, snijeg tako dubok, mećave i zima toliko strašne, da je gulag jedini izvor života. Zato su bjegunci, ako ih je bilo, išli u parovima. Iskusniji su namjerno vodili uza se kravu, mlađeg i uhranjenijeg. U trenutku kada više nikakve hrane nije bilo spretniji bi suputnika ubio i pojeo. Samarin je uspio doći do Jazika, gradića u Sibiru kojeg nadziru Česi, tvrdeći da je pobjegao kanibalu. Stanovnici Jazika dijelom su pripadali sekti kastrata. Škopci, pa i bivši konjanik, časnik Gljeb Balašov, odrekli su se privjesaka kako bi se približili Bogu. »Sotona je zao mjesec i može pokrenuti muško sjeme i upregnuti ga baš kao što mjesec izaziva plimu i oseku.« Baš zato, oni najbolji mogu se osloboditi ključeva pakla i postati anđeli. Balšov je prestao biti muškarac, ali nije postao anđeo. Njegova bivša supruga Ana, koketna žena, ali i odana majka, izgledala je poput »Židovki u vrijeme pogroma«, kao netko »u prijelazu života u preživljavanje«. Čehe, koji su se borili na strani kontrarevolucije, protiv boljševika, konačno je razbila Crvena armija Lava Trockog. Isprepletanje mračnih priča u zamišljenom Jaziku, plod su mašte. Sve ostalo zapravo je istinito, premda ne i autentično. Škopci su u Rusiji pronalaženi sve do početka sedamdesetih godina 20. stoljeća. Prelasci katolika na pravoslavlje bilježeni su i među Česima, dok je Rusija još carevina.

Povijest velikih nacija određuje povijesti malih. Neki događaji iz nacionalne povijesti velikih imaju značenje za cijeli svijet. Rusi su 1917. imali dvije revolucije. Sovjetska Rusija istupila je iz rata. Baltičke su države proglasile neovisnost, Ukrajina i Finska također su postale samostalne. Njemačko se napredovanje na istoku zaustavilo sklapanjem nepovoljnoga mira u Brest–Litovsku. Boljševici su izgubili mnogo, ali su i dalje nadzirali jezgru bivšega carstva, najveće gradove i povijesne prijestolnice, mrežu pruga. Bili su disciplinirani, a Lav Trocki pokazao se kao odličan organizator i vojskovođa. Mir na zapadu omogućio je odgovor na intervenciju zemalja zapada, koje su trebale Rusiju u ratu. Tako su na sovjetski teritorij došle japanske, američke, britanske i francuske snage. Oslanjali su se na različite nezadovoljnike, od onih koji su bili za liberalnu i kapitalističku Rusiju do pukih sljedbenika Cara. Kada je Njemačka izgubila Prvi svjetski rat, a nepovoljni mir povučen, zapadna je intervencija nastavljena jer je cilj sada bio srušiti vlast crvenih. Judenič je napredovao s Baltika prema Petrogradu, Denikin s juga i Dona na sjever. Najopasniji je bio admiral crnomorske flote, poražen u svim bitkama, Kolčak. Njegova vlada u Omsku priznavana je kao prava ruska vlast, takvom su je priznale i vlasti Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Kolčakova glavna snaga bili su pripadnici Čehoslovačkog korpusa. Čehe i Slovake u Ukrajini isprva su okupile ruske carističke snage s ciljem borbe protiv Austro–Ugarske. Kada je Lenjin došao na vlast, a Ukrajina postala samostalna, ali s njemačkim trupama na svome teritoriju, povučeni su u Sibir, sa ciljem prebacivanja do Vladivostoka, pa dalje do bojišta na Zapadu. Kada je Lenjin sklopio mir s Nijemcima, Čehoslovaci su odlučili pomoći belogardejcima, vratili su se u Sibir i zagospodarili gradovima uz prugu. Oružje nisu predali, strojnice su rastavili i skrili u vlakovima. Mjesecima su Česi i Slovaci držali Kolčaka, sve dok 1920. iz Praga nije zatraženo da se u građanskom ratu drže neutralno. I doista, bez Čeha i Slovaka Kolčak je pao. Od 1918. do početka 1920. Čehoslovački je korpus bio svjetski čimbenik, a češki i slovački vojnici vodili su najuspješnije operacije u, vjerojatno, cjelokupnoj povijesti svojih nacija, ma kako one bile čudne, uzaludne pa i nepotrebne. James Meek u tome je vremenu smjestio radnju svoga romana.

Iskaz narodne ljubavi izvanredan je roman, tako filmičan da nije neobično što ga Johnny Depp želi ekranizirati. Ono što povjesničaru najprije pada u oči jest činjenica da 2007. hrvatsko izdavaštvo, barem zasad, jedino njime podsjeća da je 1917. svijet, ne samo Rusija, ušla u jedno novo doba. Ono je trajalo barem do 1991, ali obilježava nas sve do danas. Svijeta se ne treba bojati, o svijetu treba pisati i čitati.

Tvrtko Jakovina