Povijest i sadašnjost

Povijest i sadašnjost

Na skupu se u dvadesetak izlaganja rezimirao put arheologije u 20. stoljeću i stvorila se jasna opća slika kakvo je ono za arheologiju uistinu bilo. Istaknuti su pojedini nedostaci načina rada, ali i sjajni primjeri kako se treba odnositi prema nalazima i prošlosti o kojoj oni progovaraju. Svi su izlagači osvjetljavajući razvoj znanosti u proteklom stoljeću imali na umu današnju situaciju u arheologiji i nikomu nije promaknulo pokušati ponuditi rješenje za neka poboljšanja unutar struke

Znanstveni skup Hrvatska arheologija u 20. stoljeću u organizaciji Matice hrvatske održao se od 24. do 26. svibnja 2007, a okupio je dvadesetak stručnjaka koji su raspravljali o postignućima hrvatske arheologije 20. stoljeća. Kako je u uvodnim riječima istaknuo i pročelnik Odjela za povijest umjetnosti, arheologije, etnologije i arhitekture Matice hrvatske Damir Zorić, to je, nakon održanih skupova o politici, jeziku i filozofiji, četvrti skup o hrvatskoj znanosti u 20. stoljeću. Skupu se u ime Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa obratila pomoćnica ministra Zrinka Kovačević, naglasivši važnost održavanja skupa ne samo za okupljenu stručnu javnost nego i za cjelokupnu hrvatsku kulturu, skupa koji pristupom daje potrebne odgovore pri promišljanju hrvatskog nacionalnog identiteta.

Hrvoje Potrebica, koji je uz Jacqueline Balen i Božidara Čečuka organizator skupa, naglasio je da je proteklo stoljeće bilo ključno u razvoju arheologije kao znanosti, ali i struke kakvu danas poznajemo, te da je pravo vrijeme da se sagleda njezin razvojni put i da se utvrdi koje su ustanove i pojedinci odigrali ključnu ulogu u tom procesu. Društvena okolina u kojoj arheologija djeluje, nastavio je Potrebica, daleko je kompleksnija i dinamičnija nego što je bila u 20. stoljeću i pred arheologiju stavlja mnoštvo izazova te, bez obzira što se bavi prošlošću, struka ostaje okrenuta prema budućnosti.

Stručni dio skupa otvorilo je izlaganje Ante Rendića-Miočevića Hrvatsko arheološko društvo, koji je ujedno prigodan način obilježavanja 130. obljetnice postojanja toga društva osnovana 1878, koji je unatoč raznoliku razvojnom putu uvijek okupljalo većinu hrvatskih arheologa i usmjeravalo mnoge zajedničke aktivnosti. O arheološkim i starinarskim društvima na tlu južne Hrvatske, koja su imala ne samo kulturološko nego i političko značenje u smislu jačanja hrvatskoga zajedničkog identiteta te su kao takva temelji hrvatske nacionalne arheologije govorio je Franko Oreb. Blok predavanja koja su uslijedila problematizirala su današnju situaciju progovarajući o mnogim preprekama s kojima se susreću arheolozi. Ivana Iskra-Janošić, čija je glavna djelatnost zaštitna arheologija, u izlaganju Arheologija u razvoju urbanih gradskih cjelina i zakonska regulacija zaštitnih iskopavanja upozorila je na probleme ugrožavanja i uništavanja arheoloških lokaliteta te na (ne)provođenje zakonskih regulativa u urbanim sredinama, kao i na njihovu samu praktičnu nedostatnost. Marko Dizdar i Zoran Wiewegh pripremili su izlaganje Arheologija ispred bagera, koji se tematski nadovezao na prethodno izlaganje, ali s naglaskom na problematiku cestovnih koridora. U izlaganju Arheološki parkovi Aleksandar Durman govorio je o značenju i mogućnostima arheoloških parkova naglasivši njihovu vrijednost u okviru turističko-kulturne ponude od kojih se postiže višestruka materijalna i nematerijalna korist. Jacqueline Balen govorila je o novim metodologijima u arheologiji te istaknula da današnja arheologija kreće od općih pretpostavki prema pojedinačnim prosudbama, odnosno, nasuprot tradicionalnim arheolozima koji su gledali arheologiju kao slagalicu, danas se prvo kreira hipoteza, konstruiraju modeli te stvaraju zaključci o njihovim posljedicama. Irena Radić Rossi u izlaganju Razvitak i postignuća podvodne arheologije u Hrvatskoj dala je pregled podvodnih istraživanja, a pojedinačni kraći zapisi o njima sežu još u 16. stoljeće. U izlaganju Bioarheologija starohrvatskih populacija Mario Šlaus govorio je o važnosti relativno mlade znanstvene discipline nastale sedamdesetih godina 20. stoljeća, u čijem krugu zanimanja su ljudski ostaci. Prvi dan skupa završio je izlaganjem Aleksandra Durmana Budućnost arheologije, u kojemu je između ostaloga upozorio na ugrožavanje arheoloških lokaliteta, njihovu nedovoljnu istraženost, potrebu za novim pristupom i novim metodama koje neće ugrožavati arheološke nalaze.

Drugi dan skupa otvorio je blok predavanja o hrvatskim arheolozima važnim za razvoj arheologije. Marin Zaninović održao je predavanje Hrvatski velikani: Šime Ljubić, Josip Brunšmid, Viktor Hoffiller, Duje Rendić-Miočević, Mate Suić, a Mate Zekan Hrvatski velikani: fra Lujo Marun, Stjepan Gunjača, Ljubo Karaman, Lovre Katić, dok je predavanje Nenada Cambija govorilo o djelatnostima don Frane Bulića i Frana Carrare. Važnost koju je imalo osnivanje arheoloških muzeja, njihova djelatnost nekoć i danas bila je tema nekoliko predavanja. Arsen Duplančić govorio je o Arheološkom muzeju u Splitu i njegovu glasilu »Bullettino / Vjesnik«; Ivan Mirnik obradio je Arheološki muzej u Zagrebu; Radomir Jurić Arheološki muzej u Zadru, Kristina Džin Arheološki muzej u Puli, dok je Hrvoje Gjurašin govorio o Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu i njegovu glasilu »Starohrvatska prosvjeta«. Posljednje predavanje drugoga dana, Urbana arheologija, održala je Vesna Girardi-Jurkić, koja je govorila o urbanim promjenama istarskoga područja od 19. stoljeća do danas osvrnuvši se i na društveno-političke prilike te njihov utjecaj na današnje stanje nalaza i lokaliteta.

Treći dan skupa otvorila je Tihomila Težak-Gregl izlaganjem o prapovijesnoj arheologiji koja obuhvaća veliki vremenski raspon od proizvodnje prvoga ljudskog artefakta do prvog susreta prapovijesnih zajednica s visoko razvijenim civilizacijama. U izlaganju Nenada Cambija obrađena je antička arheologija čiji se razvoj u 20. stoljeću može podijeliti na četiri razdoblja: od kasnog 19. stoljeća do Prvoga svjetskog rata, od Prvoga svjetskog rata do drugog, od Drugog svjetskog rata do 1990. i od tada do danas, ali se postignuća protežu u nekoliko razdoblja da bi zbog kompjuterizacije i drugih novih tehnologija danas znatno uznapredovala. O ranokršćanskoj arheologiji govorila je Branka Migotti, koja je izdvojila ranokršćansku od ostalih područja arheologije, jer je zaokružena dvama događajima od važnosti za svoj razvitak, a to su Prvi međunarodni kongres za starokršćansku arheologiju, održan 1894. i XIII. iz 1994, kada su se pojavila dva pregledna rada Nenada Cambija i Marina Zaninovića. Maja Petrinec obradila je problematiku srednjovjekovne arheologije ograničivši se na zbirnu rekapitulaciju s naglaskom na najvažnije srednjovjekovne arheološke nalaze i nalazišta, pretežno ona ranoga srednjeg vijeka u Hrvatskoj. Posljednje predavanje skupa Egipatski nalazi u hrvatskim muzejima održao je Igor Uranić, dajući presjek njihova podrijetla i načina dolaska do hrvatskih krajeva.

Na skupu se u dvadesetak izlaganja rezimirao put arheologije u 20. stoljeću i stvorila se jasna opća slika kakvo je ono za arheologiju uistinu bilo. Istaknuti su pojedini nedostaci načina rada, ali i sjajni primjeri kako se treba odnositi prema nalazima i prošlosti o kojoj oni progovaraju. Svi su izlagači osvjetljavajući razvoj znanosti u proteklom stoljeću imali na umu današnju situaciju u arheologiji i nikomu nije promaknulo pokušati ponuditi rješenje za neka poboljšanja unutar struke. Kako u samim izlaganjima, tako i u raspravama, naglašavala se važnost države i ustanova za struku, ali i razvijanje svijesti u svakoga pojedinca u svrhu pridonošenja razvoju arheologije do stupnja koji mora imati u modernom društvu; predstavile su se nove tehnologije i novi pristupi arheologiji kao znanosti; isticalo se i obrazovanje mladih arheologa i njihovo aktivno uključivanje u rad, kao i potreba za suradnjom s drugim znanostima i znanstvenicima u potrazi za odgovorima. Trodnevni skup završio je najavom objavljivanja zbornika sa izlaganjima koji će u pisanu obliku opširnije naznačiti razvoj arheologije u 20. stoljeću.

Josipa Dragičević