Posvećeno zgubidanima i Jacku Welchu

Posvećeno zgubidanima i Jacku Welchu

Volim ples jer je uzbudljiv i uvijek drukčiji. Kao i život u kojem ne možeš dvaput zagaziti u istu vodu. I dok traje, ne predaje se: i strastven i meditativan, kao erupcija ili samo disanje, mudar i emotivan, nježan ili brutalan. Tjelesan kao znoj i radoznao kao misao, u osobnoj ljubavnoj igri duha i tijela. Uvijek provokativan, bez obzira da li je riječ samo o iskušavanju i pomicanju tjelesnih granica, ili odnosu spram ideje, glazbe, partnera, često na granici incidenta, ples zavodi, ali i ljuti, odbija se o čvrsta stajališta i očekivanja

Toga se uvijek sjetim nakon naših plesnih praznika, a to nedvojbeno Tjedan suvremenoga plesa jest, kad puna dojmova, ideja i slika vrtim sve što sam vidjela i čula, od prijatelja u dugim raspravama ili usput, od nekih drugih, općenito uspješnih ljudi sa stavom kojima je odmah jasno da imaju posla sa zgubidanima (kako bi rekao naš Rajko Pavlić), plesačima koji su iz čiste lijenosti odustali od ideala 32 fouettesa, pa sad, umjesto da rade caru na veselje (kako bi rekao William Forsythe), dosjetljivo tvrde da se u posljednjih 150 godina nešto u životu pa onda valjda i u umjetnosti promijenilo.

Koliko znam, nije bilo planirano, ali mi uopće nije žao, što se zbog nekih promjena termina desio prilično šokantan početak, onako u stilu Cagea. Vera Mantero i ostali izvođači tijekom cijele predstave – ujedno otvaranja Tjedna suvremenog plesa, sjede u redu naspram publike, istina angažirano i prisutno, ali samo – pričaju. Futuristički i s pesimizmom, u ogoljeloj crnini scene, vrijeme je to nakon Matrixa, probava i disanje još su jedine tjelesne aktivnosti; sjedeći se ulazi i aktivno biva u uzbudljivim virtualnim svjetovima. Tek nismo sigurni jesu li to uopće ljudi ili je to neka nova rasa klonova ili androida, koja izgovara, znači i misli, istovremeno iste uvjerljive rečenice, poput reklama koje ste najmanje petsto puta čuli, a sve u tradicionalnoj, ganutljivoj želji da komuniciraju i da se svide.

Druga večer donijela je drugu krajnost, i zapravo je ustupak kulturnoj i inoj politici. A bojim se da je to bio i jedini način za mali proboj suvremenoga plesa u medije. Jasno da je na proslavi izraelskog Dana državnosti najviše izgubio koreograf i redatelj Rami Be’er, jer se predstava Upon Reaching the Sun u izvedbi Kibbutz Contemporary Dance Company nakon aerodromski pomna pretresa i duga čekanja, i onda još iz ptičje perspektive posljednjih redova, gdje smo, valjda iz sigurnosnih razloga, smješteni, u neprimjerenu (ali ispunjenu!) prostoru KD Lisinski činila hladnim i nerazumljivim spektaklom, s nekim uspjelim efektima. Ali Be’er nije majstor spektakla nego kazališni autor koji misli u snažnim i suptilnim slikama, punim boje, zvuka i pokreta, što je pokazao i dokazao u HNK-u sa sjajnim splitskim Baletom i već nagrađivanim Magnumom, koji je na kraju osvojio i nagradu publike 24. tjedna.

Blizak Magnumu po doživljaju, klasičnoj tehnici i organskoj strasti plesanja, i veličini slike bio je nastup najjače samostalne talijanske baletne grupe Aterbaletto u koreografijama Maura Bigonzettija. Nakon lijepe, apstraktne strukture čistih tijela u prostoru u Omaggio a Bach ponovno smo uživali u temperamentu Cantate (2003. izveo ju je Gulbenkian balet u okviru nastupa na Muzičkom biennalu). Postavljena na tradicionalnu glazbu i posvećena moćnim, neukrotivim napolitanskim ženama, Cantata je rasap energije i oda tjelesnom životu, iskonskoj snazi preživljavanja.

U tamnoj, onoj mučnijoj polovici bivanja ostale su Yasmeen Godder i Dalija Aćim. Yasmeen Godder zastrašuje iracionalnim mehanizmima zla koji tinjanju, čini se, u svakoj osobi. Precizna i besprijekorno čista u pokretima i sekvencama brzih izmjena, ona neprikrivenom manipulacijom od simpatičnih izvođača i partnera stvara deformirane, agresivne stanovnike Sin Cityja. A Dalija Aćin u komornoj je usporenoj igri sve pretvorila u sjenu, neku tugu trajanja jednog madraca i ženskih tijela u crnini, bez lica, koja puzeći odlaze i vraćaju se poput čudnih lađa.

Ganutljiva i snažna, oslobađajuće lijepa, poput skulpture od ebanovine, i uopće iznimna u spajanju kultura, izričaja i vremena, Julie Dossavi svoju je predstavu nazvala Intimni krajolici ili prezentacije. Egzotična i začudna u spoju suvremenog i tradicionalnog podržana sjajnom ekipom suradnika, Julie Dossavi otvorila je neki novi svijet suvremenoga plesnog kazališta.

Opet na neki sasvim drugi način oduševio je i koreograf Christophe Garcia, koji je posredovanjem triju sjajnih plesačica ponudio novo čitanje antologijskih dijelova europske glazbenoscenske baštine: Giselle Adolphea Adama, duhovito razrađen i isplesan u ekovskom plesnom rječniku i motivu uzbuđenog djevojačkog iščekivanja ili Ravelov Boléro, koji je očito još silan izazov autorima, i koji djevojke u »borbi do posljednjeg daha« svladavaju samo energijom i plesom. Inače, Garcia je jedan od laureata Biennale Danza Italia, koji je lani pokrenut u Pesaru, a čiji je, kao jedan od europskih partnera, i zagrebački Tjedan, odnosno Dance Week Festival. U tom je smislu u jednoj stanci unutar gusto organizirana programa Antonio Cioffi, generalni direktor plesnog bijenala, napravio kratku prezentaciju koja je ujedno i poziv domaćim koreografima da se jave na festival.

(Domaća plesna scena prikazana je u prilično široku izboru, no kako je riječ o prezentaciji u prvom redu za strane selektore, i o predstavama koje su već prikazane, u »Vijencu« ne bih dublje ulazila u problematiku. Svakako mi je drago da se tu našla Nos Vamos a Ver Ksenije Zec i Kazališta ‘Novi život’, da o sjajnom i dorađenom, toplom i tako našem, Koncertu za dangubu i zgubidana Rajka Pavlića i ne govorim. Ne zaboravimo i jednu iznimnu premijeru: kanadska umjetnica Martha Carter tijekom jednomjesečne rezidencije u Zagrebu sa učenicima Škole suvremenog plesa Ane Maletić postavila je mladenački angažirani i energični Urbani balet.)

Louise Lecavalier, lik s plakata tjedna, možda je ime s najvećom težinom na ovogodišnjem festivalu. Svjetsku je slavu stekla s kompanijom La La La Human Steps – trupom poznatom po najbržem plesu na svijetu (koju smo, najbliže, mogli vidjeti u Ljubljani), ali i projektima s Davidom Bowiejem, Frankom Zappom. U međuvremenu karizmatična se Louise Lecavalier osamostalila, ali i dalje kao plesačica, u program, nešto kao plesni koncert, uključuje radove različitih koreografa. Njezina interpretacija zapravo vlada programom, zadivljujući u nijansama vrsnoće pokreta i nenametljivoj tehnici savršenog instrumenta zvana – tijelo.

Tjedan plesa završio je duhovitom, zaigranom predstavom švicarske trupe Cie Drift Unkaputtbar. Četiri muška primjerka homo ludensa u zrelim godinama i među golemim plastičnim zračnim jastucima penju se i padaju, skicirajući svijet suvremenih odnosa i karaktera u humanom sustavu na čijem vrhu ima mjesta samo za jednoga.

(S godinama sve sam svjesnija kolika je povlastica i sreća pratiti tolike zgubidane svijeta, ljude koji još misle i osjećaju i to znadu izraziti, i postaviti pravo pitanje, i koliko nam je potrebna komunikacija i obnavljanje zalihe nadahnuća, da bi mogli dalje, u svojim svetim ratovima za male pomake…)

Gospodine Welch, nadam se da više nećete vikati na nas sa jumbo-plakata dok se vozimo zagrebačkim avenijama, i ne bih se miješala u vaše poslove, ali što se tiče plesa, kazališta, umjetničkog izražavanja uopće, pa onda ono najvažnije: umijeća življenja, i na vrhu ima mjesta za mnoge. A rekla bih da čak ni vrh nije samo jedan.

Maja Đurinović