Nova ženstvenost – a kamo su nestali konji?

Julie Dossavi, P.I. (Pays) Ou Présentation Intimes; Jasna Vinovrški, Which Club? i Fragile on the Edge; Cie Drift, Unkaputtbar

Nova ženstvenost – a kamo su nestali konji?

Nadmoć je umjetnosti nad politikom u tome što ona u svojem tijelu pomiruje i prima razne tradicije, dok birokracija ostaje rigidna i rasistička, zatvarajući mogućnost dijaloga

Francuska koreografkinja i plesačica Julie Dossavie podrijetlom iz Benina očarala je svojom predstavom P.I. (Pays) Ou Presentation Intimes (Intimni krajolici ili prezentacije). Ukorijenjena u svom ishodištu, u plesu i glazbi Afrike, ona stvara novi svijet koji glazbom i pokretom prekoračuje rodne, rasne i nacionalne granice. Već je sama njezina scenska pojava znakovita i utjelovljuje kompleksnost multikulturalnog svijeta u kome se isprepleću tradicija i suvremenost. Ona je androgena, atletska, agresivna i emancipirana, ali i profinjena, ženstvena, senzualna.

Na početku predstave, Dossavi se pojavljuje u ulozi tradicionalne žene pokrivene glave, umivajući se nad limenim lavorom, ispirući usta u samo jednom, štedljivom gutljaju vode. U sljedećoj slici ona je potpuno transformirana, izbrijane glave, odjevena u crni kostim, koji otkriva leđa i ruke. Ispitujući svoje tijelo pod mlazom svjetla, koje kao da lebdi izvan vremena i prostora ne pripadajući nikamo, njezin pokret se mijenja u suvremen, nehuman, robotski. U predstavi joj se pridružuje pjevač i plesač iz Malija Papa Gédéon Diarra, francuski perkusionist Yvan Talbot te Allan Houdayer na električnom basu i računalu. U nizu pjevanih i plesnih situacija (nažalost tekstovi pjesama nisu nam bili dostupni) smjenjuju se slike u kojima plesačica odgovara na razne glazbene motive koji su fuzija afričke, indijske i suvremene zapadne glazbe. Iako je plesačica središte i pokretačica zbivanja, ona povremeno prepušta scenu svojim partnerima, pa postoje dijelovi koji su isključivo glazbeni ili pjevani. Glazba i pokret tako su ravnopravni elementi, a svi akteri na sceni zajedno dišu, pomno prateći, osluškujući i gledajući jedni druge. To predstavu čini živom i gotovo spontanom, iako je jasno da iza nje stoji rigorozna koreografska mašinerija.

Julie Dossavi pleše svoje intimne odgovore na svijet oko sebe potaknuta glazbom. U jednom je trenutku preplašena i ostavljena djevojčica s prstom u ustima, u drugom pada u ekstazu ritualnoga plesa, u sljedećem odjevena u crvenu haljinu izgleda poput božice koju pjevač zaziva, ili jednostavno uživa u frenetičnom, poliritmičnom plesu s partnerom. U svim tim izmjenama njezin je ples precizan, dorađen, a ona je plesačica iznimne kontrole, ritmičnosti i tjelesne izdržljivosti. U izrazu i emociji, ona ostaje u karakteru koji igra te je, emocionalna, ganutljiva i udaljena, za razliku od partnera, koji je veseliji, nasmijan, raspjevan. Kao da igraju dvije različite razine jedne te iste zbilje, ona osjećajnu, intimnu, unutarnju, a on vidljivu, životniju, javnu.

P. I. (Pays) Ou Présentation Intimes Julie Dossavi, koju nazivaju i muzom afričkoga plesa, intimna je predstava koja univerzalnom temom o množinama identiteta te fuzijom i transformacijom stilova iskorištava vlastitu (afričku) tradiciju, da bi razumjela eklektičnu suvremenost.

Plesom protiv birokracije

Dok Julie Dossavi uspijeva na kreativnoj razini pomiriti i aktivno živjeti (plesati) svoju tradiciju s europskom kulturom, autorica Jasna Vinovrški, u suradnji s Unitom Gay Galiluyo, plesačicom filipinskoga podrijetla, donosi kritiku rasističke, patrijarhalne europske birokracije i njezinu nepropusnost. U kraćem, višestruko nagrađenom solu Which Club? plesačica igra frustraciju i poniženje osobe u imigracijskom uredu. Smještena iza prozirnoga panoa, kao da je promatramo iza stakla šaltera, dok ona pokretom i tekstom odgovara na pitanja o dobi, spolu, bračnom i imovinskom stanju, kažnjavanju, deportaciji… No nije dovoljno da je ona Neeuropljanka i žena, nego i plesačica, što dodatno pridonosi njezinoj nepodobnosti. Kada se odmakne od šaltera i krene u pokret, vidimo kompetentnu svestranu plesačicu koja se kreće izmjenjujući razne stilove plesa, a njezino se tijelo transformira, poštujući i razumijevajući sve forme, od borilačkih vještina, baleta, suvremenoga plesa… Iako nailazi na zatvorena vrata, nadmoć umjetnosti nad politikom je u tome što ona u svojem tijelu pomiruje i prima razne tradicije, dok birokracija ostaje rigidna i rasistička, zatvarajući mogućnost dijaloga.

Sljedeći rad kojim se Jasna Vinovrški obraća neobično je strukturiran duet Fragile on the Edge. U autorskoj i izvođačkoj suradnji s Clementom Layesom, to je kreacija koja istražuje anksioznost. Anksioznost je ovdje izazvana dugotrajnim držanjem male čaše s vodom na glavama, dok je tijelo izvođača tako u neprirodnu i neudobnu položaju. Kada se tijelo pobuni i serijom trzaja konačno prolije vodu i oslobodi se ograničenja, plesači ulaze u ganutljiv, nježan duet fluidne kvalitete, duet zajedničkog oslobađanja, poput posttraumatskog utočišta u zajedništvu. Jasna Vinovrški, plesačica i autorica ozbiljne međunarodne karijere, ponovno se predstavila kao profinjena autorica, a njezino je kazalište istovremeno angažirano i intimno poetično.

Tragični heroji

Iako s potpuno druge strane od Julie Dossavi i Jasne Vinovrški u Which Club?, švicarska grupa Drift u predstavi Unkaputtbar (Nesalomljivi ili Nerazrušivi), donosi kritiku istoga poretka kojem se one suprotstavljaju. Četiri muška performera na duhovit, ali promišljen način poigravaju se kodovima suvremenoga muškog ponašanja, nedvosmisleno nam poručujući da je muškost 21. stoljeća u krizi. U prvoj slici oni vrlo ozbiljnijih lica, zavodljivih pogleda, jašu na golemu zračnom jastuku, lascivno pomičući kukovima. Kauboji su tu, no kamo su nestali konji?

Performeri u otrcanim, izokrenutim odijelima igraju razne prepoznatljive situacije muških protokola koji se sastoje od srdačnih rukovanja, pogledavanja na sat, ozbiljnih razgovora, vezivanja kravate, no sve te radnje rastvaraju se u igru na granici suptilne klaunerije i apsurda. Muškost je svedena na neprekidnu potrebu za dokazivanjem, za uspjehom i pobjedom, koja postaje samoj sebi svrha, dok se ispod neiscrpne energije kojom poduzimaju svaki zadatak krije nesigurnost, stalni strah od neuspjeha, od provale slabosti. Tako u igri međusobnog dokazivanja i pripadanja istoj, samoproglašeno pobjedničkoj momčadi, ima i topline, drugarstva i potpore, kao i međusobna divljenja i blage erotike te potrebe za intimnosti, za razumijevanjem. Oni preslaguju goleme luftiće i penju se na njih poput alpinističke ekspedicije da bi se na vrhu sretno fotografirali, ali se planina sruši, u akrobatskim sekvencama u kojima se penju jedni po drugima uloženo je mnogo više heroizma nego što ga te pozicije zahtijevaju, a na vrhu se zadržavaju tek na trenutak, dok je pad neizbježan. Unkaputtbar poistovjećivanjem muževnosti i moći uspijeva dosegnuti i dramatične teme kao što su nasilje i diktatura. Dojmljiva je scena u kojoj se izvođač popne na madrac kao na govornicu s koje drži politički govor, i ne posustaje iako je govornica srušena, iako ga odvuku sa scene, nastavlja govoriti puzeći po podu, potpuno ponižen i nevidljiv. Na kraju predstave, kad se građevina koju su tako predano gradili srušila kao kula od karata, naši junaci plivaju po prostoru, onoliko izgubljeno koliko su na početku samodopadno jahali na valovima moći.

Izvedba Massima Bertinellija, Philippea Olza, Thomasa Mauchera i Ivana Wolfea koji ujedno potpisuju i koreografiju, izvanredna je i u pokretu, glumi, akrobaciji i plesu, a zanimljivo je da je većina od njih u zrelim godinama, što daje dodatnu težinu i duhovitost njihovoj izvedbi. Cie Drfit, pod vodstvom Béatrice Jaccard (redateljica i dramaturginja predstave) i Petera Schellinga (autor ideje i scenograf), jedna je od najpoznatijih skupina hrvatskoj publici slabo poznate švicarske scene. Unkaputtbar je nagrađena ove godine kao najbolja predstava suvremenoga plesa u Švicarskoj, a publika TSP-a nedvojbeno je uživala u njihovu herojskom, tragično-komičnom, ali ipak tako ljudskom hrvanju sa zahtjevima urbanoga života.

Iva Nerina Sibila