Ne ispuštati iz vida

Ne ispuštati iz vida

Ponijevši izvedbom Chopinova Koncerta za klavir i orkestar u e-molu, Veliš je potegnuo orkestralne glazbenike navevši ih da surađuju sa solistom. Njegova je izvedba Chopina bila vrhunac koncerta: potpuno se prepustivši interpretaciji, mladić je nadišao mnoge koji se vole nazivati profesionalcima

Nepunih tjedan dana nakon gostovanja gudačkoga kvarteta Berlinske filharmonije, u Muzeju Mimara prvog je lipnja 2007. gostovao Gudački kvartet iz Venecije. Usporedba se nametnula sama po sebi. Za razliku od Berlinskoga kvarteta, koji je zadivio zvonkim zvukom, zvuk Gudačkog kvarteta iz Venecije bio je bliži prirodnom zvuku drveta. I interpretacije su se razlikovale: Berlinci su svirali majstorski, ali nedostajao im je tračak ljudske unesenosti, čak i nesavršenstva – za razliku od njih, Venecijanci su svirali iz duše, sasvim prirodno, ljudski… Moram reći da mi je njihova svirka bila bliža od potpuno uređene izvedbe Berlinskoga gudačkog kvarteta.

Gudački kvartet iz Venecije nastupio je s bogatim programom talijanskih autora. Kvartet br. 4 u E-duru Luigija Cherubinija donio je prirodnost muziciranja o kojoj sam govorila, svaki je stavak imao svoj ton, a izvođači su publiku držali u napetosti, ne dopuštajući da joj misli odlutaju. Pozornost su također privukle Krizanteme Giacoma Puccinija, koje su nježnom melodikom uputile na autora opernih arija. Puccini je potrebu za melodijom prenio na instrumentalni ansambl, a ona je, neometana od glasa i teksta te u pomno osmišljenoj izvedbi Gudačkoga kvarteta iz Venecije, dobila posebno naglašenu lirsku crtu. To je djelo, kao i Kvartet u e-molu Giuseppea Verdija, Gudački kvartet iz Venecije otkrio i prezentirao na koncertu kao raritet. Djela su predstavljena kao zanimljivost (operni skladatelji pišu komornu glazbu), ali i kao skladbe kojima treba posvetiti mnogo pozornosti i izvoditi ih češće nego dosad.

U drugom dijelu koncerta izvedena je lirska poema Suton Ottorina Respighija, gdje se članovima kvarteta pridružila mezzosopranistica Katja Markotić. Topla glasa, unatoč ponešto nerazumljivu tekstu, Katja Markotić je bila zvijezda večeri. Potpuno se predajući glazbi i gurajući kvartet koji ju je pratio u drugi plan, Markotić je Respighijevo djelo izvela s dubokim osjećajem za glazbenu impresiju, ponekad protkanu naznakama recitativa, ali u biti melodičnu, iako zasnovanu na harmonijskoj osnovi. To što ih je mezzosopranistica izgurala iz prvoga plana uopće nije smetalo sviračima. Oni su se, zapravo, sami povukli, prepuštajući publiku bogatom tonu pjevačice, tvoreći nenametljivu kulisu koja je samo pojačavala dojam. Uostalom, Kvartet iz Venecije je nakon poeme (i Respighijeve solo pjesme Magle, koja je izvedena kao dodatak), odsvirao Verdijev Kvartet u e-molu, vraćajući glazbu s područja raskošne glasovne raspjevanosti u intimu komornog muziciranja.

U utorak, 12. lipnja 2007, u Hrvatskom glazbenom zavodu održan je manje elitan, ali također zanimljiv koncert: Zagrebačka filharmonija pod vodstvom Vjekoslava Šuteja pratila je studente Muzičke akademije. Među njima najslabiji je dojam ostavila flautistica Marta Šomođi, koja je korektno, ali bez potrebe za muziciranjem, izvela Mozartov Koncert za flautu i orkestar u G-duru (KV 313). Sopranistica Josipa Lončar pokazala je da odnos prema Mozartu (Ah, lo previdi!) može biti ekspresivan, a ne sterilan, te da je skladatelj itekako dramaturški znao osmisliti svoja djela. Još je jednog Mozarta (ariju za sopran Vado ma dove?) izvela sopranistica Marija Lešaja. I njezin je Mozart bio ekspresivan, no glazbeno-dramaturški slabije izrađen – još daleko od savršena profesionalizma kojemu obje sopranistice očito teže.

Studentskija je bila izvedba klarinetista Sandija Vrabeca, koji je odsvirao Prvu rapsodiju za klarinet i orkestar Claudea Debussyja. No studentski u njegovu slučaju nosi pozitivan predznak: pazeći na ton, te iskazujući potrebu da zadrži nadzor nad impresijom, Vrabec je donio bogata Debussyja, kojemu je možda nedostajala mrvica dorade da doista profesionalno zvuči. No tu je trebala pomoći Filharmonija, koja, nažalost, svoju ulogu nije tako shvatila. Umjesto da podupre mlade izvođače, Filharmonija je svoj zadatak odradila, bez prevelika uživljavanja. No, kada je na scenu stupio mladi pijanist Zoran Veliš, situacija se promijenila. Ponijevši izvedbom Chopinova Koncerta za klavir i orkestar u e-molu, Veliš je potegnuo orkestralne glazbenike navevši ih da surađuju sa solistom, a ne da ga samo prazno prate. Njegova je izvedba Chopina bila vrhunac koncerta: potpuno se prepustivši interpretaciji (prekrasan drugi stavak!), mladić je nadišao mnoge koji se vole nazivati profesionalcima. Zorana Veliša ne treba puštati iz vida, treba ga zapamtiti, jer njegova je karijera već sada vrlo bogata i teži vrlo visoko.