Na obalama Sredozemlja

DRUGE MEDITERANSKE IGRE, HKD na Sušaku, Rijeka, 6-10. lipnja 2007, Kino Tuškanac, Zagreb, 9-16. lipnja 2007.

Na obalama Sredozemlja

Druge mediteranske igre filmsko su očitovanje koje čini vrijednu stavku hrvatskoga kulturnog života. A prikazani filmovi podjednako svjedoče o društvenim stanjima sredina iz kojih su pristigli, otuđenju pojedinaca i širih društvenih zajednica

U organizaciji Hrvatskoga filmskog saveza i Hrvatske kinoteke priređene su od 9. do 16. lipnja Druge mediteranske igre. No, zanimljivim se svakako može učiniti podatak da su zagrebačkom prikazivanju devet filmskih ostvarenja nastalih u podneblju Sredozemlja prethodile i riječke projekcije tih naslova u razdoblju od 6. do 10. lipnja. Izbornik je programa hrvatski filmski publicist Dragan Rubeša, a u njegovu izboru pronalazimo sedam naslova uprizorenih prošle kalendarske godine, jedan iz 2005, dok je hrvatskim predstavnikom film Izgubljeni zavičaj znamenitog Ante Babaje iz sada već davne 1980. godine.

Već letimičan pregled prikazanih filmova naznačuje da su, naizgled, posrijedi filmovi nastali u različitim društvenim i kulturnim sredinama, ali, pomalo i začudno, uočavamo da su njihove kontekstualne i sadržajne poveznice znatno dublje nego što bi se to moglo učiniti. I, te poveznice možemo uspostaviti i u oprečnim krajnostima, kao i u sasvim blisku suglasju.

Zasigurno je prvi motivacijski sklop povezan uz očitovanje društvenih i obiteljskih arhetipova, uz nužnu naznaku da društveni potječu iz ustroja i nasljeđa u kojima su filmovi stvoreni, a obiteljski su inačice primarnih principa. Upravo zbog toga ne iznenađuje nas ni neprestana prožetost dvaju arhetipskih zajednica, uže obiteljske i šire, društvene, jer razvoj društva i razina njegova obitavanja neprijeporno uvjetuje i opstojnost obiteljske zajednice.

Opreke društvenoga tradicionalizma i modernizma izražene su u nekolicini filmskih ostvarenja, bilo da je riječ o rasponima zemljopisnih područja ili razdoblja. Bled Number One redatelja Rabaha Ameura-Zaimechea i već spomenuti Izgubljeni zavičaj u središte pripovjednoga tkiva smještaju protagoniste koji se vraćaju u rodni kraj. Dok je, međutim, prvospomenuti film usmjeren svakodnevnom propitivanju tradicionalnih i, ponekad, okoštalih seoskih običaja što se konzervativno pokušavaju očuvati pred utjecajem suvremenoga, Babajin je film višeslojan u razmatranju nekoliko povijesnih razdoblja. Pritom usmjerenost autora nije na društvenu zajednicu, nego na tragičnost odnosa središnjih likova, kao i posljedica koje takav neispravan odnos nosi za unutarnji ustroj jedinog protagonista koji svrhovito povezuje razne vremenske razine.

Suprotnost tradicionalnih društvenih zasada i utjecaja suvremenih civilizacijskih tekovina presudnim je kontekstualnim tkivom filma A Perfect Day autorskoga dvojca Joane Hadjithomas, Khalila Joreigea. Ta suprotnost primarno je naznačena naraštajnim razlikama središnjih likova, predstavnika krnje obitelji, ali i očitovanjem raznih aspekata društvenoga života. Premda autori nisu eksplicitno izrazili stajalište o naklonosti spram moderniteta, jasno je da ih taj kulturni segment više privlači. Naime, svojevrstan glamour kojim uprizoruju suvremenost iskazom je pokušaja raskidanja poveznica s tradicionalnim, što je za libanonsku prošlost značilo i ratni žrvanj, žrvanj u kojem su stradale i obitelji i samo društvo.

Percepcija društvene zbilje u izraelskom filmu Karov la Bayit / Close to Home redateljica Dalie Hager i Vidi Blue usmjerena je suvremenom očitovanju stanja te državne zajednice, ali primarnije i prema pojedincima, vojnikinjama koje svojim djelovanjem održavaju njezin ustroj. Slojevito tkanje osobnoga, profesionalnog, odnosno institucionalnog, te šire društvenog, temeljnim je tkivom filma koji se može propitivati i na više od tih nekoliko razina.

Uže društveni arhetip kafića kao mjesta profilacije emotivnih odnosa središnje je tematsko usmjerenje španjolskoga filma De bares redatelja, scenarista i snimatelja Marija Iglesiasa. Taj film razmatra širi skup protagonista, njihovih naizgled međusobno nepovezanih priča čiji je katalizator kafić u kojem su kao trag svojih života ostavili fotografije, svjedočanstvo trenutka i prošlosti.

Obiteljski arhetipovi, odnosno njihovo variranje, dio su gotovo svakoga od filmova prikazanih u sklopu Drugih mediteranskih igara. Odnos oca i sina, taj primarno mitski odnos, prijelomna je pripovjedna okosnica Izgubljenog zavičaja, kao i filma Azuloscurocasinegro španjolskog filmskog autora Daniela Sancheza Arevala. U obama filmovima očevi svojom opstojnošću i ustrojem uvjetuju i određuju život sinova. No, kako su upravo sinovi središnji likovi tih filmova, njihovo je suočavanje s prošlošću u slučaju Babajina filma ili potreba za svrhovitošću vlastitog života u slučaju Arevalova filmskog ostvarenja.

Krnja obitelj, odnosno nedostatak oca stradala tijekom libanonskog rata, uvjetuje i egzistenciju i nesvrhovitu esenciju. Majka i sin ravnaju se spram raznorodnih načela, pa je i njihov barem djelomičan sklad nedostižan, kao što je nedostižno i učinkovito djelovanja sina, središnjega filmskog lika, u osobnom, emocionalnom ili obiteljskom aspektu.

Nadalje, obiteljski odnosi starijeg i mlađeg naraštaja tematsko su usmjerenje turskog filma Bes Vakit / Times and Winds Rehe Erdema. Tradicionalno okružje turskog sela predtekst je profiliranja triju središnjih likova, dvanaestogodišnjaka, koji su zanemareni unutar vlastitih obiteljskih zajednica. Zanimljivim se može učiniti da se svaki od njih kontekstualno ravna spram neke od ustanova, bilo da je riječ o religijskoj, školskoj ili zdravstvenoj. Naime, otac je jednog od njih imam, drugi je zaljubljen u učiteljicu, a protagonistica će slučajno prouzročiti utjecaj zdravstvene institucije u obitelj.

Iako prijateljstvo nije temeljni obiteljski arhetip, sasvim je sigurno njegova nadgradnja, nadgradnja koja ga usmjerava prema društvenom. Prijateljstvo je, dakle, okosnica filma Bes Vakit i razmatra se u neskladu s obiteljskim i mjestimičnim nefunkcioniranjem društvenog. U filmu Karov la Bayit prijateljstvo središnjih ženskih likova razvija se tijekom filma i uvjetovano je društvenim, a dakako i osobnim ustrojem. Francuski film La Californie, redateljski prvenac scenarista Jacquesa Fieschija, na više razina razmatra prijateljstvo središnjih likova, te krnju obitelj koja ustrojem prerasta u surogat cjelovite. Čuvena francuska rivijera daleko je od bilo kakva blistavila, a šturost godišnjeg ugođaja postaje kontekstom djelovanja likova u čijem rasponu ipak prevagu odnosi par srpskih imigranata, prijatelja čija je opreka osobnosti naglašeno arhetipska, kao što je i arhetipsko razrješenje filma u kojem nakon rasapa surogatne obiteljske, ali i prijateljske zajednice opstaju tek likovi koji su ustrojem i djelovanjem uspjeli očuvati moralnu čistoću.

Protok vremena snažno je obilježje turskoga filma Klime / Iklimer Nurija Bilge Ceylana. Razvoj narušena odnosa supružnika sadržajno je utemeljen u klimatskim promjenama od ljetne žege, preko kišne jeseni, pa sve do snježne zime, a to naizgled pojednostavnjeno stupnjevanje odnosa predočeno je uprizorenjem čije kompozicijske postavke kadrova sežu i do slikarskog, odnosno do dinamike koju sam gledatelj zbog primarne statičnosti prizora sam mora otkrivati.

Druge mediteranske igre filmsko su očitovanje koje čini vrijednu stavku hrvatskoga kulturnog života. A prikazani filmovi podjednako svjedoče o društvenim stanjima sredina iz kojih su pristigli, otuđenju pojedinaca i širih društvenih zajednica, ali podjednako tako i vrlinama, kao i nedostacima samih filmskih ostvarenja.

Tomislav Čegir