Licem u lice

Licem u lice

Težnja za različitim oblicima samoreprezentacije svojstvena je ljudskoj naravi te postoji od najdavnijih vremena. Karakteristične i izrazito zanimljive oblike ta će težnja osobito poprimati u umjetničkom stvaralaštvu, počevši od čuvenoga pretpovijesnog otiska ruke u francuskoj spilji Pechmerl. U novijim vremenima taj će motiv zauzimati sve istaknutije mjesto, ponajviše u izrazito raznolikim postupcima suvremenih umjetnika. Tri hrvatske slikarice mlađe generacije – Sanela Đurinec, Maja Pavin Radaljac i Petra Ševeljević – nisu ostale imune na taj izazov. Rezultat je izložba na kojoj će svaka od njih u četiri slike pokušati likovno progovoriti sama o sebi. Promišljanje o osobnom identitetu Sanele Đurinec polazi od potrebe iskazivanja medija unaprijed zadana društvenom šablonom. Motiv osobne iskaznice, taj pomalo jeziv dokaz nečijega postojanja, u radovima slikarice poprima drukčiju formu, postajući središnjom likovnom odnosno kompozicijskom odrednicom za razumijevanje slike. Opće nezadovoljstvo sveopćom digitalizacijom i materijalizacijom umjetnica će iskazati dekonstrukcijom izvornoga stanja. Svaki sljedeći korak radikalnije će odstupati i nastavljati proces destrukcije, a revolt izazvan ukalupljivanjem i svođenjem postojanja ljudi na razinu potrošne robe jasno se očitava iz radova autorice. Radovi Maje Pavin Radaljac posve su drukčijeg karaktera. Metafizičko shvaćanje bitka i praznine, hajdegerovskog propitivanja postojanja, zapažamo u svakom od izloženih radova. Prikazani prazni prostori oslikavaju tišinu i osamljenost; trenutke neznatnosti i ništavila. Trenutak je prolazan, nevažan. Slika u očima autorice postaje živom tvari koja odražava stanje vlastitog duha u određenom trenutku, duhovnoga kolapsa i ispraznosti. Interijer je odraz same autorice u kojem je njezina prisutnost naznačena tek autoportretom na zidu prostorije, dakle kao slika u slici. Prostor na Majinim slikama bremenit je melankolijom, što je naglašeno odsutnošću ljudi, odnosno kolorističkom hladnoćom. Petra Ševeljević na stanovit način problematizira simboliku broja četiri (četiri godišnja doba, četiri strane svijeta, četiri elementa), prikazujući isti broj inačica percepcije svojega lika. Ne skrivajući stanovitu samodopadnost, slikama bilježi segmente vlastite osobnosti, dovodeći pritom u neraskidivu vezu psihološke karakteristike s onima čisto likovnim. Kombinirajući različite tehnike slikanja autorica poseže za naglašenom plošnošću – iznimka je slika Nosopas – realizirajući inventivno osmišljen amalgam pop–arta, stripa i minimalističkog slikarstva.

Loreta Gudelj