Kipar za europske relacije

Retrospektiva Robert Frangeš Mihanović 1872–1940, Galerija Klovićevi dvori, Zagreb, 29. svibnja – 8. srpnja 2007.

Kipar za europske relacije

Smjelo naslovivši uvodni tekst u katalogu Robert Frangeš Mihanović – ponajbolji europski kipar svojega vremena, autor Frangeša stavlja uz bok onodobnih kipara, Rodina, Falguiera, Daloua, Bistolfija, Medarda Rossa, pokazujući kako se i bez kontinuiteta u tradiciji može ući u sam vrh umjetničkih izričaja i konkurirati najvažnijim kiparima svoga doba

U povodu objave monografije Roberta Frangeša Mihanovića (2005) napisala sam da je Frangešovo kiparstvo u Ivi Šimatu Banovu našlo vrsna interpreta. Dvije godine poslije dugogodišnje bavljenje Frangešovim kiparstvom autor je zaokružio i okrunio retrospektivnom izložbom. Pristupivši Frangešovu kiparstvu ponajprije na temelju analiza, studija i interpretacija pojedinačnih djela (npr. Alegorije fakulteta za Zlatnu dvoranu u Opatičkoj 10), kojima je pokazao razvoj i kiparsko sazrijevanje, Ive Šimat Banov nadopunjavao je opus dosad marginaliziranim radovima, zaokruživao pojedine faze i kontekstualizirao Frangešovo djelo unutar hrvatskog i europskog kiparstva njegova vremena. A to je vrijeme bilo jedno od najpoticajnijih umjetničkih razdoblja, čuveni prijelom stoljeća, doba secesijskih previranja koja potiču umjetničku slobodu i generiraju modernu.

Umjetničko formiranje i cjelokupno djelovanje Roberta Frangeša Mihanovića usko je povezano uz Zagreb, grad koji tek u drugoj polovici 19. stoljeća dobiva svoje temeljne ustanove za razvoj kulture i umjetnosti, nastojeći ubrzanim koracima nadoknaditi nedostatak sustavne tradicije i priključiti se srednjoeuropskoj ishodišnoj, bečkoj kulturi.

Za formiranje likovnoga života u Zagrebu od presudne je važnosti osnutak Obrtne škole (1882), koju Frangeš, zajedno s Rudolfom Valdecom, pohađa već u prvoj generaciji. Svladavanje kiparskih tehnika i kvalitetnu stručnu naobrazbu usvojio je zahvaljujući visokoj razini naukovanja koju su programu Obrtne škole zadali njezini suosnivači Herman Bollé i Iso Kršnjavi, okupivši majstore od zanata koji su s nevjerojatnim entuzijazmom prenosili svoje umijeće na mlađe naraštaje, nerijetko im povjeravajući važne zadatke na kiparskim i klesarskim radovima vezanim uz obnovu zagrebačke katedrale ili novopodignute zgrade Obrtne škole. Prepoznavanje talenata koje se poticalo na dalje usavršavanje, odlika je Ise Kršnjavija, koji je naše mlade umjetnike stasale u okrilju upravo te škole, usmjeravao u tada nezaobilazan Beč i tamošnju umjetničko–obrtnu školu ili likovnu akademiju. Obogaćen novim znanjima i nadahnut umjetničkom klimom, nakon Beča i kratka boravka u Parizu 1900/01, Frangeš se vraća u Zagreb, uz koji je bio stalno vezan kao aktivan protagonist formiranja naše likovne moderne i sudjelovanjem na izložbama koje su je iznjedrile (Milenijska izložba u Budimpešti, 1896; Hrvatski salon u Zagrebu, 1898. i dr.). Sazrijevanjem uvjeta za dalje stručno školovanje, postaje suosnivateljem i prvim upraviteljem Više škole za umjetnost i umjetnički obrt (1907/08), prethodnicom današnje Akademije likovnih umjetnosti, uz koju pokreće i ljevaonicu umjetnina. Uz posvećeni pedagoški rad, Robert Frangeš je do dolaska Ivana Meštrovića u Zagreb (1922) prvo kiparsko ime kojemu se povjerava izrada brojnih spomenika, prigodničarskih medalja i plaketa te skulpturalni ukras javnih ustanova (palača Osiguravajućeg društva, 1910, Nacionalna i sveučilišna knjižnica, 1912). U tom razdoblju nastaju i brojni grobni spomenici na Mirogoju i Leitnerov Spomenik smrti na varaždinskom groblju. Iskustva Prvoga svjetskog rata, koji provodi na talijanskom ratištu, prenijet će u skulpture Na straži, Stražar na Soči, Ranjenik i dr. Nakon 1918. s domoljubnim se zanosom priključuje kreiranju tzv. nacionalnog stila, u kojemu ostaje dosljedan svom dotadašnjem stvaralaštvu naglašenog simbolističkog naboja i izražene liričnosti. Kasnu fazu obilježit će spomenik kralju Tomislavu, na kojem radi od 1929, a čije konačno podizanje nije doživio.

Otresajući s Frangešova opusa talog dugogodišnjega nemara i zapostavljenosti, klišeiziranih i okorjelih formulacija, Ive Šimat Banov podastro je to važno kiparsko djelo u novom svjetlu, s namjerom da izložena djela ne budu samo broj u kronološkom slijedu, već odraz vremena u kojem su nastajala i oživljena poetska umjetnička slika njihova stvaratelja. Koncipirajući izložbu s (rijeko viđenom!) mjerom – manje je više – promišljenim i preglednim postavom upoznajemo i pratimo kiparski opus grupiran u vremenske i tematske cjeline. Kao i većina kipara na razmeđu 19. i 20. stoljeća i naš Frangeš proizlazi iz akademskoga školovanja tijekom kojeg ovladava majstorstvom kiparskih tehnika, putem nezobilazne secesije i simbolizma kao karakterističnog duha vremena moderne, kada nastaju neki od ponajboljih radova (reljef Filozofija), do svojevrsne rezigniranosti kasnijih godina. Obogaćenje izložbenom postavu i poznavanju Frangešova kiparstva brojni su fragmenti i studije, djela maloga formata, na kojima zapažamo svu preokupiranost ljudskim likom, njegovom ekspresivnošću i izražajnošću, bilo da prikazuje glavu ili ruku. Fotografska uvećanja pridonose percepciji i snaženju doživljaja tih nepoznatih nam minijatura. Neka od ponajboljih kiparovih djela sakralne su tematike, koja se tako teško prilagođavala novim umjetničkim strujanjima u 20. stoljeću, a to su Navještenje (1901), Sv. Trojstvo u luneti zagrebačke katedrale i Kraljica nebeska (1902) te remek–djelo Bijeg u Egipat (1906).

Što je novo u interpretaciji Frangešova kiparstva i njegove utemeljenosti u hrvatsku i europsku modernu? Jedna od najvažnijih teza Šimatova istraživanja pomicanje je granica naše likovne moderne, za koju je u dosadašnjoj literaturi bila uvriježena godina održavanja Prvoga hrvatskog salona, 1898, što potkrepljuje egzaktnim kronološkim činjenicama. Salonu prethode Milenijska izložba u Budimpešti (1896) te Međunarodna izložba u Kopenhagenu (1897), na kojima su u punom sjaju već prisutni svi naši slikarski i kiparski modernisti, a na Frangešovim su radovima zamjetni utjecaji impresionizma, simbolizma i secesije. Smjelo naslovivši uvodni tekst u katalogu Robert Frangeš Mihanović – ponajbolji europski kipar svojega vremena, autor Frangeša stavlja uz bok onodobnih kipara, Rodina, Falguiera, Daloua, Bistolfija, Medarda Rossa, pokazujući kako se i bez kontinuiteta u tradiciji može ući u sam vrh umjetničkih izričaja i konkurirati najvažnijim kiparima svoga doba. Naše dugogodišnje bavljenje samim sobom, u kojem je nacionalni predznak prednjačio pred univerzalnim i trajnim umjetničkim izričajem, te »sjena koju je bacio Meštrović i prekrio pogled na cjelinu našega modernog kiparstva«, dugo je bio jedini orijentir u prostoru. Tako je Fragneš potpuno nezasluženo završio na drugorazrednom mjestu, kao svojevrsna premosnica između Rendića i Meštrovića, odnosno 19. i 20. stoljeća. Neuvjerljivost i neodrživost tog uvjerenja Šimat argumentira postavivši visoke kriterije na temelju kojih analizira i interpretira Frangešovo kiparstvo ističući upravo njegove impresionističke i simbolističke stilske izričaje kao najutemeljeniju pripadnost vremenu i prostoru u kojem stvara, ostajući im vjeran i dosljedan i u razdoblju kad naš kulturni krug gubi dodire s europskim idejama. Autor zaključuje da ponajbolji dijelovi kipareva opusa, Filozofija, Šokčevićev spomenik, Spomenik smrti, Bijeg u Egipat te nadgrobni spomenici i medaljerski radovi izdvajaju Frangeša kao vjerodostojna tumača i nositelja najaktualnijih europskih strujanja. Ako već tražimo premosnice, možda se one nalaze upravo u Frangešovim učiteljima na zagrebačkoj Obrtnoj školi, zanemarenim kiparima Ignjatu Franzu i Dragutinu Moraku, čija djela još nisu dovoljno istražena ni valorizirana. U našu ispražnjenu sredinu (Ivan Rendić nakon kratka boravka odlazi iz Zagreba 1880) oni donose bečki akademski način te aktualnu historicističku arhitektonsku skulpturalnu dekoraciju. Ponajviše se posvećuju pedagoškom radu, a među prvim đacima upravo su Robert Frangeš i Rudolf Valdec.

O svojedobnoj recepciji Frangešova kiparstva svjedoči njegovo sudjelovanje na brojnim međunarodnim izložbama i pozitivni prikazi kojima je bio popraćen, a zahvaljujući njegovu ugledu u Zagreb 1902. dolaze ponajbolji europski medaljeri. Kao svojevrstan podsjetnik da Frangeš nije izdvojena pojava, na izložbenom postavu susrećemo se i s Deškovićevim Psom koji se češe, Valdecovim Portretom Lunačeka i reljefom Ljubav, sestra smrti, a sliku vremena upotpunjuju predmeti i dokumenti, kojima je umjetnik bio okružen u svom domu, vili na Rokovu perivoju izgrađenoj prema projektu Viktora Kovačića, prijatelja i suučesnika te sjajne epohe hrvatske umjetnosti. Uređenje doma i otvaranje za javnost, kipara Frangeša i njegove obitelji, tog cjelovitog umjetničkog djela arhitekture i unutarnjeg uređenja koje prenosi poticajni duh vremena naše moderne, dug je vlasnika, Grada Zagreba, velikom umjetniku i zagrebačkoj kulturi.

S rijetko viđenom visokom estetskom razinom umjetničkih djela u punom smislu riječi, ovom izložbom Robert Frangeš Mihanović doživljava povratak u sam vrh hrvatskog i europskog kiparstva i umjetničkog stvaralaštva.

Irena Kraševac