Izazov Ravelu

Izazov Ravelu

Početna sumnjičavost i pitanje kako će savladati taj nezaustavljivi rast glazbe sa samo tri djevojke na sceni, prepuštene samo plesu, vrlo je brzo raspršena

Svježe, muzikalno, rasplesano, sažetak je koji opisuje predstavu kanadsko–francuske grupe Parenthea sis. Koreograf i pokretač grupe Christophe Garcia obrazovanje je stekao u Rudra Béjart Studio–School, kao plesač debitirao je s Béjart Baletom 1998, a u svoje koreografsko osamostaljenje kreće 2000. Ishodište u modernoj klasici vrlo je vidljivo u njegovu radu u formi koreografije i u izboru glazbe (Bach, Adam, Stravinsky, Chopin…). Iako smo na TSP–u Garciju doživjeli kao koreografa manjih oblika, na repertoaru Parenthea sis ima i cjelovečernje predstave, raskošnijega teatarskog izričaja i većega koreografskog napora.

Na TSP–u predstavio se s trima ženskim trijima. Prva kreacija poetična je i prozračna L'heure du Bain. Na Bachovu glazbu izvedenu na klaviru jedna plesačica većim dijelom nepomično leži, kao da sanja igru druge dvije, koja se odvija iza nje i tek sporadično ulazi u interakciju s njima. Umjesto vode, plesačice se kupaju u finom bijelom prahu, crtajući koreografijom razne oblike, ostavljajući tragove. Koreografija je pročišćenih čistih linija, bez suvišnih ukrasa, s povremenim izletima u brze fraze u kojima se razigra cijelo tijelo.

Drugi je dio, Les Ree veuses na glazbu Adolphea Adama. Plesačice odjevene u prozirne suknje koje podsjećaju na baletne haljinice djetinje su razigrane i vesele, a u sekvencama ponesene glazbom, precizne i plesački izvrsne. Koreografija je precizna rada nogu, luksuzna gornjeg dijela, puna skokova, okreta i prostora, a nadasve duhovita. Garcia, iako citira glazbom Giselle, ne ulazi u reinterpretaciju priče, nego pušta da ga dinamika glazbe vodi u prostor i igru.

Kako se u prva dva dijela Cristophe Garcia pokazao kao iznimno vješt koreograf koji s lakoćom ulazi u dijalog s klasičnom baletnom tradicijom, njegova višestruko nagrađivana verzija Ravelova Boléra iščekivala se sa zanimanjem. Ponovno u formi trija, jednostavno odjevene u muške košulje, golih nogu, plesačice su pružile uzbudljivu utrku s Ravelovom glazbom. Početna sumnjičavost i pitanje kako će savladati taj nezaustavljivi rast glazbe sa samo tri djevojke na sceni, prepuštene samo plesu, vrlo je brzo raspršena. Iz lagana početka, koreografija se ubrzo razigrala u prostor, energijom, brzinom i konstrukcijom ravnopravno komunicirajući s glazbom. Sve bržih nogu, razbacana gornjeg dijela tijela, oštrih prolaza kroz prostor, plesačice su zaista gurnute do kraja svojih snaga. No iscrpljenost koja polako probija kroz pokretima sve zgusnutije i napornije fraze, u njihovoj izvedbi očituje se kao poticaj za još jedan napad na glazbu, za još žešću borbu za prodiranje u glazbu. Kada glazba utihne, čujno disanje iscrpljenih plesačica djeluje kao epilog utrke s dvama ravnopravnim pobjednicima.

Iva Nerina Sibila