Iz pepela

Iz pepela

U cjelini riječ je o za promjenu nekonvencionalno osmišljenu albumu hrvatskih skladatelja!

U hrvatskoj diskografskoj, ali i koncertnoj praksi, rijetke su koncepcijski osmišljene cjeline, a osobito kada je riječ o hrvatskoj suvremenoj glazbi. Skladatelji su po svoj prilici sretni što su im obično uvijek isti interpreti spremni izvesti skladbe te im ne pada na pamet od njih tražiti da interpretaciju promišljaju na bilo koji način osim praktično glazbenoga. Među najčešćim povodima izvedbi obljetnice su rođenja i smrti, pa tako i na nosaču zvuka Kvarteta Rucner u povodu dvadesete godišnjice smrti Stjepana Šuleka možemo čuti njegov Gudački kvartet br. 3 iz ciklusa Moje djetinjstvo (1884–-85), dok za Gudački kvartet Nikše Njirića iz priloga u CD-u nije jasno da li je nastao ili je tek izveden u povodu skladateljeva osamdesetog rođendana. Ostale dvije skladbe, Trio za violinu, violu i violončelo Emila Cossetta i Kad je kraj – početak Sanje Drakulić, praizveo je Kvartet Rucner te je bio i red da ih se ovjekovječi.

Ipak, pragmatičnost na stranu, naslov djela Sanje Drakulić pokazuje se izrazito višeznačnim za cjelinu albuma, bilo to u skladu s namjerama njegovih autora ili ne. Njezina istoimena skladba gotovo je programna u nadahnutosti mitom o rađanju iz pepela te prvi dio skladbe svojim zavinutim ostinatom doista podsjeća na zmiju koja grize vlastiti rep, metaforu koju je, opisujući vlastitu skladbu, zacijelo uporabila sama skladateljica. Ciklički proces umiranja i ponovnoga rađanja na pomalo morbidan način očituje se i u distnikciji između nje i dvojice njezinih kolega starije generacije te odavno preminula Šuleka, u čijem je – u maniri Smetanina Iz mojeg života – skladateljskom djetinjstvu osobito razvidna međusobna uvjetovanost kraja i početka.

Šulek je naime potkraj života napisao pet gudačkih kvarteta posvećenih roditeljima i sestrama, u kojima je preostalo vrlo malo od mesijanskoga, betovenovskoga umjetničkog angažmana karakteristična za njegov opus. Beethovena doduše u njima ima mnogo, ali više u vidu subjektivne, a ne herojske identifikacije te aluzija na njegove kasne kvartete, s tim da ne smijemo zaboraviti da je Beethoven za Šuleka i svojevrsno glazbeno djetinjstvo, jer je svoju zrelu dob definitivno vidio kroz uzor velikih romantičara. Kratki, trodijelni treći i drugi stavak (kojega izvedba Kvarteta Rucner ponešto skraćuje u odnosu na autograf) kvarteta nažalost ne nude mnogo na skladateljskom planu. Najzanimljiviji je možda prvi, sa svojim fugatnim slogom i promjenama tempa, dok druga tema četvrtoga stavka zvuči pomalo nezgrapno i grubo te je tu teško procijeniti razinu odgovornosti interpretacije Kvarteta Rucner. U modernističkim skladbama Njirića i Drakulićeve kvartet međutim zvuči vrlo samouvjereno, što ne iznenađuje jer im inače skladatelji ne bi povjeravali praizvedbe. Konačno, nepretenciozni Trio Emila Cossetta broji svega dvije obrade međimurskih narodnih napjeva, među kojima je Popevka daleko zanimljivije instrumentirana od Čardaša. Njih dvoje vjerojatno se manje uklapaju u koncepciju životne cikličnosti, no barem je u cjelini riječ o za promjenu nekonvencionalno osmišljenu albumu hrvatskih skladatelja!

Ivan Ćurković