Globalno zatopljenje

Globalno zatopljenje

Lada Žigo, Ljudi i novinari, SysPrint, Zagreb, 2007.

Prozni prvenac Lade Žigo sastoji se od tri oveće cjeline: Pedofil (iliti o novinskoj senzaciji), Oholost (iliti o novinskoj kritici) i Duh (iliti o novinskoj reportaži), što povezane u knjigu imaju prepoznatljive elemente romanesknoga kazivanja kojim je određena stvarnost cjelovito obuhvaćena. Istražujući vječan čovjekov hod po mukama, autorica, i vješto i hrabro, raskriva načeto tkivo življenja, analitički opservirajući sve paradoksalne mogućnosti, svu žestinu oprečnosti. Autoričina pozornost usmjerena je svijetu novinara te već u simbolici naslova naglašava sveukupnost problema: Ljude i novinare. Ta akcentirana polarnost, taj kritički kontrapunkt nadahnut ironijom vodi nas u senzacionalistička zbivanja u kojima se identitet ljudskosti srozava na iskrivljeni i izopačeni novinski krimić ili reportažu, kojoj je cilj perfidno jasan: prodaja i zarada. U toj paradoksalnoj igri sve je dopušteno: i nesnošljivost, i bezobzirnost, i garnirana laž. Nečovječna sentencija, neumoljiva presuda izrečena je, a žrtva nema pravo priziva, jer svježe novine već su na kioscima. Nesmiljena, gotovo cinična priča o pedofilu iznenađuje poraznom iskrenošću koja, zaodjenuta etičkim vibracijama i mučnim dilemama, ipak neće promijeniti »ćud nepredvidljive vage svijeta«.

U pripovijetki Oholost (iliti o novinskoj kritici) autorica, uz neizbježni sarkazam, smjelo parodira posvemašnju ljudsku glupost, koja je sklona ni u čemu vidjeti umjetnost i vrhunac originalnosti. Koja robuje trendu. A zlatno tele ovdje je pregršt kuglica od izgužvanih, odbačenih novina. Jasno, dirigirana stupidnost nalaže da im se treba diviti. Štoviše, kugla, velika, golema novinska kugla skalupljena od izgužvanih komadića novina, jest ono pravo! Tako autorica, ne bez zluradosti, rastače »proždrljivo medijsko carstvo koje proždire i samo sebe«.

Treća pripovijetka, Duh (iliti o novinskoj reportaži), doima se kao komedija zabluda ili tragikomična persiflaža. Autorica vješto isprepleće likove, događaje, interijer, eksterijer. Obuzeti svakovrsnim zabludama, svi onako zabludjeli, nekamo – blude. Svi, osim autorice, koja se sa svim tim uživljeno igra, povlačeći poput zaigrana lutkara svoje puppets on the string prema mogućem raspletu. Ipak, iako asocira na marionetsku predstavu, na burrattine, priča nam donosi podmetanja, makinacije, malverzacije, manipulacije (koje su već neko vrijeme na jelovniku naše stvarnosti) i koje poput virusa rastaču pore jednoga društva što je na putu da postane – demokratsko. A kako je taj tranzicijski put težak zbog globalnog zatopljenja, i Lada Žigo tu i tamo sočno opsuje.

Uostalom, to je naš balkanski trend koji će izvjetriti čim ozbiljno zapušu vjetrovi europskih tendencija i konjunktura. A do tada ćemo i dalje gužvati novine i tom »papirnatom smjesom« brisati »s hlača« (ili haljina) »narančin sok«. Ali, pustimo autoricu, neka nas ona sama, gotovo idilično, uputi prema kraju pripovijesti:… »u raštrkanim kućicama gasila su se svjetla i mnoge nepoznate priče tonule su u san. Osjećao je da je i njih zagrlilo vrijeme kao nepročitane knjige«.

No, ovu knjigu treba pročitati.

Ljerka Car Matutinović