Dva muža

Dva muža

Sve u svemu, Rita je izvedena kao što je i zamišljena: jednostavno, bez prevelike pompe, simpatično i, nadasve, duhovito

U petak, 15. lipnja 2007, u HNK-u u Varaždinu izvedena je manje poznata, no duhovita i simpatična jednočinka Gaetana Donizzettija Rita. Ritu su zamislili, producirali i organizirali Opera b. b. i Istarsko narodno kazalište Pula, ali je umjetnički voditelj u svestranoj ulozi redatelja, kostimografa i scenografa te u ulozi nijemoga sobara Bartola bio Dinko Bogdanić. Kao jednočinka o zločestoj ženi koja tuče muža (suvremene bi feministkinje uživale u libretu Gustava Vaeza da nije završetka koji sugerira da situacija treba biti obrnuta), Rita nije trebala mnogo izvođača. Lidija Horvat-Dunjko u ulozi Rite nije pretjerivala s koloraturama, a opet je zadržala sopransku poziciju primadone, što je sasvim u redu iz perspektive vremena kada se tražio i njegovao belkanto. U nekim dvopjevima njezine visine ipak nisu bile sasvim čiste, ali su to pokrili duhoviti sadržaj i scensko zbivanje. Više je zasmetao izbor njezina kostima (Elvira Ulip i Dinko Bogdanić), koji ju je na početku učinio neuglednom i starijom nego što bi Rita trebala biti (šminka i frizura samo su potencirale taj dojam), a smetala je i nerazumljivost teksta, jer je zbog toga radnju bilo teže pratiti (libreto Gustava Vaeza izvrsno je preveo Antun Petrušić, koji je djelo i instrumentirao).

Razumljiviji je bio Nikša Radovanović u ulozi zlostavljanoga muža Beppea. Manje snažna glasa, ali prirodno se nadovezujući na Ritino mudrovanje, Radovanović ju je odlično nadopunjavao, uživljavajući se u scenski pokret i komiku. Najviše je komedije unio Ronald Braus u ulozi Ritina prvog muža Gaspara premazana svim mastima. Braus je glumački oživio scenu: premda mu je glas slabiji (ili, bolje rečeno, prirodniji), on je to iskoristio u prilog uloge. Krećući se sigurno, izgovarajući Petrušićev tekst razumljivo (osobito su bile simpatične doskočice na kvaziengleskom jeziku) i glumeći uvjerljivo (ruka koja odjednom postaje sakata!), Braus je potaknuo Radovanovića i Lidiju Horvat-Dunjko na življu glumu, pokret i, uopće, duhovitije pristupanje sadržaju. Jer Donizzettijeva se komedija, u kojoj je očito elemenata komedije dell’arte i opere buffo, upravo temelji na malim trenucima koji zabavljaju publiku.

Komornim orkestrom Opere b. b. dirigirao je Vladimir Kranjčević, koji je čvrsto i sigurno vodio izvedbu, ponekad je spašavajući da se ne raspadne. Naime, u zahtjevnu dvopjevu Rite i Beppea bilo je klimavih trenutaka, ali maestro je sve vraćao na pravi kolosijek. Sladak je bio i dvopjev Beppea i Gaspara, gdje se pokazalo dobrim koreografsko iskustvo Dinka Bogdanića. Sve u svemu, Rita je izvedena kao što je i zamišljena: jednostavno, bez prevelike pompe, simpatično i, nadasve, duhovito.

Irena Paulus