Drama neuroza i simptoma

Drama neuroza i simptoma

Slijedom uloga ne smije se zaobići Leonu Paraminski, za koju je gluma vjerojatno poput opijata, pa što je dublje u njezinu zagrljaju to je izvedbeno vjerodostojnija i snažnija

Borivoj Radaković, prema priznanju iz 2002, kad je njegov Kaj sad? praizvedbu imao u Satiričkom kazalištu Kerempuh, u pisanje posljednjega dijela trilogije Plavi grad krenuo je s jednostavnim, ali poražavajućim zaključkom »Rat protiv droge je izgubljen«. Pesimistična rečenica ujedno je i jedna od posljednjih replika u komadu, na koju se, u inverziji pitanja i odgovora, nastavlja ona naslovna. Inverzija nije slučajna, jer Radaković ipak nije želio napisati didaktički komad. Da je htio, Kaj sad? bi imao malo više izvedbi. No, kako je domaće kazališno pamćenje kratko, a i bježi od teških tema, ovaj komad nije postao repertoarna uspješnica što bi po svim karakteristikama trebao biti, i nova produkcija u Hrvatskom narodnom kazalištu u Varaždinu prva mu je nakon praizvedbe ukoliko se ne računa ona u Beogradskom dramskom pozorištu. Spoj realističnoga prikaza života kakav jest, istodobno podilaženje malograđanskom i njegovo ironiziranje, podloga su od koje se već može napraviti nekoliko lakih komada za svakodnevnu upotrebu. Za Radakovića je to tek početak, ali, s druge strane, sama narkomanija nikako nije kraj. Kaj sad? je, naime, tek naizgled drama o tome kako ovisnost samo jednoga člana obitelji uspijeva uništiti cijelu, inače uzornu zajednicu, gdje se pazi koliko se glasno svađa da susjedi ne čuju i gdje se problemi guraju pod heklani tabletić na televizoru koji se nikad ne gasi. Njoj osnovna tema nije narkomanija, i to je ona razlika koja didaktičnost dijeli od punokrvna, slojevita teksta. Koliko god vješto bilo Radakovićevo ekvilibriranje na granicama populističke poetike dnevne sobe, neprolazne od Pozorišta do Kazališta u kući, ono je tek mamac za ionako uspavanu publiku, kojoj zrcalni odraz na pozornici donosi nepogrešivu identifikaciju, što čini plodno tlo za ono što slijedi. Navučenost najmlađega člana obitelji, senzibilne koliko i razumljivo lakomislene i radoznale maturantice, tek je otponac za otkrivanje pozadine urednog obiteljskog života, i dramatično brisanje ne samo prašine nego i svega ostaloga, bitno zlokobnijeg od prašine, ispod onoga tabletića. Aktualni društveni i politički komentari izrečeni na uvodnom obiteljskom objedu ponavljaju se dok ne propada samo jedna osoba, nego i svi oko nje, iako su njihove ovisnosti legalne, zastranjenja običnija, a bjegovi od zbilje prihvatljiviji, iako ništa manje beznadni. I zato su, paradoksalno, oni zanimljiviji od nje, pa je umjesto maturantice ovisnice glavni lik drame njezina obitelj, a posljedično i svi ostali. Alkohol, opsesivno pušenje, neurotična urednost, potpuni izostanak ljudske interakcije ili bijeg u izvanbračne veze, s pozadinom koju čini hrvatsko ovdje i sad, dakle sveprisutna politička i ekonomska tranzicija i odjeci rata, zajedno su simptomi koji pogoduju narkomaniji baš kao i bilo kojoj drugoj vrsti samovarljiva odmaka od zbilje. Uprava Hrvatskoga narodnog kazališta u Varaždinu, to čini se, nije shvatila, pa je predstava ostvarena u suradnji s varaždinskom Policijskom upravom i Povjerenstvom za suzbijanje zlouporabe opojnih droga Varaždinske županije. No, možda i u skladu s geslom »bolje ikako nego nikako«, Kaj sad? ipak je došla do gledatelja, ali, kao i na praizvedbi, nažalost u režiji Petra Večeka, a ne nekoga drugog, možda čak i mlađeg redatelja. Nažalost, zato što je Večekov realizam i ovaj put ostao isti i nisu mu pomogli ni zamjena uloga brata i sestre kao narkomanskog eksponenta disfunkcionalne obitelji ni uvođenje glazbe varaždinskoga heavy metal benda Cold Snap. Ipak, slijedom uloga ne smije se zaobići Leonu Paraminski, za koju je gluma vjerojatno poput opijata, pa što je dublje u njezinu zagrljaju to je izvedbeno vjerodostojnija i snažnija te Tomislava Lipljina kao djeda alkoholičara. I ponovno je prizor njihova kasnonoćnog i razvaljenog razgovora zaista antologijski primjer usporednih svjetova, i konačna realizacija alijenacije koju na početku nagovještava tek televizor i svakodnevna neuroza svih članova obitelji. Međutim, tu je i Ljubomir Kerekeš u ulozi oca, koji toj neurozi dodaje posebnu kakvoću, ali je jednako brzo i gubi kad treba odigrati neke od najpatetičnijih i zato najtanjih dijelova predstave.

Igor Ružić