Bogatstvo emocija
Balet je za publiku danas predivan način da se pobjegne od stresa svakodnevnoga života, s prekrasnom glazbom i pokretima, ali i mogućnošću da se u baletnoj izvedbi pronađu posebne vrijednosti
Tamas Nagy rođen je u Budimpešti, gdje je završio Mađarsku baletnu akademiju i priključio se Baletu mađarske državne opere. Nakon što je u Mađarskoj otplesao gotovo sve uloge koje su ga zanimale, osjetio je potrebu za promjenom. Kad je pozvan u Nizozemsku, dvije godine nastupao je po pola sezone, nakon čega je odlučio tamo ostati i već je osam godina prvi solist Nizozemskoga državnog baleta. Hrvatska ga je publika imala prilike upoznati u Labuđem jezeru u koreografiji Dereka Deana u HNK u Zagrebu, gdje nastupa u ulozi princa Siegfrieda. Voli gostovati u drugim baletnim kućama i koristi za to svaki slobodan termin.
Kakvo je zagrebačko Labuđe jezero u odnosu na dosadašnja koja ste plesali?
— Narativno vrlo klasično, a koreografski najrazličitiji bio je prvi čin. Princ živi u vlastitom svijetu, manje zainteresiran za svoju ulogu u obitelji i društvu, usprkos naporima majke da se to promijeni, što je vjerno izvornoj priči. Tu je i lik tutora, ali samo u prvom činu. Plesao sam i u produkciji Yourija Vamosa, koja je znatno različita.
Nedostaje li vam u predstavi lik Bena, Prinčeva prijatelja?
— U verziji u kojoj plešem u Amsterdamu, u koreografiji Rudija van Danziga, to je vrlo snažan lik. On ne pleše samo pas de troix, nego je sve vrijeme uz Princa, nastoji ga poduprijeti, i Princ osjeća da s njim može podijeliti svoje osjećaje više nego s majkom. Majka je stoga ljubomorna na Bena, a Beno je ljubomoran na labudicu. Beno je taj koji pronađe mrtvoga Princa u jezeru, i nosi ga na rukama na kraju baleta.
Koliko je važna visina za uloge prinčeva?
— Princ je obično visok. Ja sam visok 182, i obično sam među višima. U Danskoj su svi bili oko 20 cm niži od mene. Sve ovisi o vrsti uloge i koreografiji, partnericama, ali i proporcijama tijela, koje omogućuju baletanu da na sceni ne izgleda prenisko. Nurejev, a osobito Barišnjikov, nisu bili visoki, a bili su najveće zvijezde. U tadašnjoj Rusiji oni bi teško dobivali uloge koje su plesali na Zapadu. S druge strane, i previsoki baletani imaju problema, jer neke pokrete mogu teže izvesti. Nema univerzalna pravila.
Treba li najdramatičnija glazba biti praćena i najdramatičnijim pokretima na sceni?
— U današnje vrijeme, kada je senzibilitet drukčiji, možda bi mnogi rekli da je to pretjerivanje, odveć melodramatično ili istočnoeuropski. Osobno, ne dijelim to mišljenje. U Nizozemskoj baleti su često rezervirani, hladni, osobito koreografije Van Manena. Kritičari često znaju napasti baletane i napisati im da iznose previše emocija. U Nizozemskoj u operi ponekad nema ni kostima ni scenografije.
Ja volim raskošne kostime i scenografiju. Balet je za publiku danas predivan način da se pobjegne od stresa svakodnevnoga života, s prekrasnom glazbom i pokretima, ali i mogućnošću da se u baletnoj izvedbi pronađu posebne vrijednosti.
U kojem biste baletu još željeli nastupiti?
— U Manon. Trebala je biti izvedena u Budimpešti, ali je otkazana zbog previsokih troškova produkcije. Plesao sam sve druge velike klasične i neoklasične uloge. U Amsterdamu imamo i najveći Balanchineov repertoar u Europi.
Kakav je socijalni status baletnih plesača u Nizozemskoj?
— Sa 38 godina dobivamo mogućnost odlaska iz profesije i dodatnoga školovanja. Svaki plesač u tu svrhu iz posebnoga fonda u koji sami uplaćuju, a država ga subvencionira, dobivaju oko sto tisuća eura.
Što vam se sviđa u Kazalištu u Zagrebu?
— Osim kolega i srdačne publike, moram istaknuti da volim plesati u starinskim zgradama kao što je HNK u Zagrebu. To mi tako nedostaje u Amsterdamu. Tehničke mogućnosti i komfor su vrhunski, ali iz gledališta gledate predstavu kao da ste u kinu. Klasičnim baletima iznimno pristaju kazališne zgrade kakve imamo u Zagrebu i Budimpešti.
Inače, u Hrvatskoj sam posjetio Pulu, Krk i Mali Lošinj, obilazio sam otoke brodom, a tu sam položio i ronilački ispit.
Razgovarao Zlatko Vidačković
Klikni za povratak