BIOETIKA KAO KONKRETNA HUMANOST

BIOETIKA KAO KONKRETNA HUMANOST

Čini se da je Lošinjska deklaracija ispunila vrlo važnu zadaću – doprijeti do publike. Mislim da može biti putokaz svima onima koji se bave etičkim problemima, primjerice genetički modificiranim organizmima i njihovim ispuštanjem u prirodu, što doista jest stvaran problem. To je pitanje o kojemu se raspravlja i koje zahtijeva interdisciplinarnu komunikaciju i suradnju između stručnjaka iz područja biologije, genetike i okoliša s jedne, te etičara s druge strane

Profesore Lenk, upravo ste se vratili sa skupa Lošinjski dani bioetike, gdje je vaše izlaganje izazvalo živo zanimanje. Kakvi su vam dojmovi? Što mislite o ciljevima skupa i o idejama koje su se tamo mogle čuti?

– Kao prvo, bio sam ugodno iznenađen visokom razinom uključenosti sudionika. Pogotovo me iznenadio tako velik broj mladih sudionika, studenata koji su imali i svoju radionicu, mladih istraživača i asistenata. Ugodno sam iznenađen i živom atmosferom tijekom trajanja skupa. Mislim da je to bilo vrlo zanimljivo iskustvo, čemu je zasigurno pridonio i okoliš u kojem se skup održavao. Posebno me iznenadilo uvažavanje njemačkog jezika, osobito među mlađom populacijom, što mi je potvrdilo da je njemački jezik na neki način ostao lingua franca u ovom dijelu Europe. Iznimno sam zadovoljan što sam i sam pozvan da izložim svoj referat na njemačkom, tim više što su neki moji radovi doduše objavljeni i na engleskom, no neki, posebno oni vezani uz primijenjenu etiku, kao i oni vezani uz bioetiku, do sada su objavljeni samo na njemačkom, kao primjerice knjiga Natur – Umwelt – Ethik.

Tek sam nedavno saznao i za Lošinjsku deklaraciju o biotičkom suverenitetu, koja je donesena na jednima od prethodnih Lošinjskih dana bioetike, što smatram zanimljivim i plodonosnim pristupom koji treba slijediti u smislu ostvarivanja bolje komunikacije, osobito među inicijativama u području središnje Europe.

Na Lošinjsku deklaraciju pozvali ste se i u vašem izlaganju na Lošinjskim danima bioetike. U čemu vidite važnost tog dokumenta?

– Čini se da je Deklaracija ispunila vrlo važnu zadaću – doprijeti do publike. Mislim da može biti putokaz svima onima koji se bave etičkim problemima, primjerice genetički modificiranim organizmima i njihovim ispuštanjem u prirodu, što doista jest stvaran problem. Osobno u tom pogledu ne bih zauzeo tako nepopustljivo stajalište, jer smo u neku ruku ovisni o genetički modificiranim organizmima. No, unatoč tome, to je pitanje o kojemu se raspravlja i koje zahtijeva interdisciplinarnu komunikaciju i suradnju između stručnjaka iz područja biologije, genetike i okoliša s jedne, te etičara s druge strane. Etičari se trebaju spremno uključiti u raspravu i biti otvoreni spram takvih pitanja.

Što na tome tragu mislite o modelu integrativne bioetike, koji čini programsku osnovu Lošinjskih dana bioetike?

– Smatram ga iznimno važnim jer, kao što sam naveo, interdisciplinarni je pristup imperativ i nužnost. U suprotnom nije moguće doći do zaista pouzdanih rezultata. S druge strane, smatram da je pojam pluriperspektivizma, o kojem se govori u sklopu integrativne bioetike, sličan pojmu interpretacionizma koji sam razvio u epistemologiji prije gotovo trideset godina, u svojoj, kako je nazivam, epistemologijsko-metodologijskoj shemi interpretacije, te mislim da se takvi koncepti mogu uspješno kombinirati. Jedina je razlika što sam ja aludirao na filozofske razine, koje se nadograđuju, dok ovaj koncept nudi i multiperspektivizam koji uključuje različite strane, pri čemu su perspektive na istoj razini, no pritom filozofija mora ići i na metodologijsku razinu te pitati za zajedničke metode, teorije i metateorije. Pristup je tada otvoreniji za više razine rasprave. Osim naznačene razlike, moj model i model integrativne bioetike u biti su isti. Polazim od Kanta. Njegova je epistemologija, kao i kod nekih drugih, primjerice Günthera Abela, trenutnoga predsjednika Njemačkog udruženja za filozofiju, koji polazi od Nietzschea i njegova interpretacionizma, upravo jedna vrsta integracije u epistemologijski mišljenu filozofiju. To nazivam interpretativnim konstruktima – mi konstruiramo teorije, konstruiramo koncepte itd., pri čemu moramo biti sigurni da oni odgovaraju realnosti, što god to značilo. U osnovi, podupirem takav oblik perspektivizma, koji spominje Nietzsche, ali i Kaulbach, doduše nakon mene... Ipak, moramo ostati u vezi s realnošću, što je pak epistemologijsko pitanje svoje vrste. Imamo samo interpretacije, samo perspektive, i pritom možemo samo preispitivati jednu po jednu perspektivu. Imamo samo korelacije perspektiva koje se trebaju međusobno preispitivati te u jednom trenutku možemo reći da postoji njihovo preklapanje, zajedništvo i, negdje između, pronalazimo ono što inače zovemo realnošću. Duboko sam uvjeren da je čak i Kant zastupao stanovit realizam u svojoj filozofiji, iako je njegova doktrina bila da ne možemo ništa doznati o pravoj realnosti, što je na neki način i točno, budući da mi možemo samo projicirati i sumirati. Ipak, smatram da Kantov pristup spoznajnoj teoriji, kao i filozofiji realnosti, još vrijedi, premda ga je potrebno modificirati, promijeniti, na određeni način i osloboditi, što je zanimljiva zadaća za metodološki orijentirane filozofe, posebno etičare.

Poznati ste po konceptu konkretne humanosti. Možete li reći nekoliko riječi o tome te pokušati reflektirati taj koncept na aktualne rasprave u bioetici i oko nje?

– Taj sam koncept formulirao kada sam uočio da je filozofska rasprava u etici, posebice ako imamo u vidu moralnu filozofiju u središnjoj Europi, impregnirana ponajprije Kantovim konceptom i to na visoko apstraktnoj razini. Pogotovo kao opozit utilitarizmu razvijenu u anglo-saksonskoj filozofiji, ona ostaje usmjerena na principe. Mislim da ni pozivanje na određene figure poput Alberta Schweitzera, čiji sam bio učenik, nije dovoljno. Moramo doći do praktične razine, što osobito dolazi do izražaja u bioetici, gdje imamo praktična pitanja za koja rješenja ne možemo naprosto deducirati iz nekih općevrijedećih principa. To je jedan od razloga zbog kojih sam formulirao takav model, naime ideju konkretnoga humaniteta, koja se može pronaći i u Alberta Schweitzera. Mislim da etika mora biti praktična, mora proisteći iz proučavanja slučaja. No, samo proučavanje slučaja, puka kazuistika, ipak nije dovoljna. Potrebno je imati neke principe, neka opća pravila, norme koje nužno moraju vrijediti općenito i biti orijentirane na neku vrstu generalizacije, u suprotnom ne bi bile filozofske. Tako i usporedba slučajeva na racionalan način nije moguća ukoliko ne postoje neke generalizirajuće ideje, pravila, koncepti. Iz tog razloga mislim da mora postojati neka srednja razina između univerzalnih principa etike, primjerice da je život vrijedan, posebice ljudski život, i pukog opisa različitih pojedinačnih slučajeva. Bioetika je u tom pogledu zanimljiva jer predstavlja te srednje razine u kojima počinje interpretacija i konceptualizacija. Tako moramo imati neke općevrijedeće generalne principe koji čak i ne trebaju biti istinski univerzalni, no trebaju imati karakter orijentiranja na praksu i obuhvatiti ono što se zaista u svijetu zbiva.

Čini se da je principalizam dosad zauzeo toliko čvrstu poziciju da je teško očekivati da će u skoroj budućnosti biti nadvladan, unatoč tome što je očigledno da je u bioetici potreban način za razrješavanje konflikta između pojedinačnih slučajeva i prakse s jedne strane i čvrstoga principalizma s druge.

– Da, upravo je to problem. Primjerice, Schweitzer kao praktičar i kao filozof dosta se bavio tim problemom, iako je i dalje ostao pri tradicionalnu racionalnom utemeljenju i izvođenju maksima i normi iz općevrijedećih principa. Smatrao je da postoje neki opći, temeljni principi etike koji su relevantni za svakodnevni život.

Što mislite o pojmu senzibilnosti u bioetici, o uključivanju i nečega drugoga osim racionalnosti. Schweitzer je, primjerice, poznat po konceptu strahopoštovanja prema životu, koji također nosi stanovitu dozu emocionalnoga odnosa prema životu.

– To je svakako važna komponenta. Pritom je Schweitzer aludirao na Schopenhauera, koji se opet referira na budističku filozofiju. Oni uključuju važnu komponentu u etiku, a to je suosjećanje, suosjećanje s drugim živim bićima koja mogu patiti. To svakako unosi emocionalnu komponentu. Pritom to nije samo propovijedanje o emocionalnoj uključenosti, nego nosi i objedinjujući opći princip zajedništva živih bića. Postoje neki objedinjujući principi koji su nužni i potrebni. No, ne možemo zasnivati etiku samo na suosjećanju, iako ono svakako ima i treba imati važnu ulogu. Ta je komponenta u europskoj tradiciji zaboravljena. Franjo Asiški, Schopenhauer, pa čak ni Albert Schweitzer, nisu središnje figure europske etike, nego je to i dalje Kant. Njegov pristup, kao i pristup anglo-saksonskog utilitarizma, podjednako su jednostrani. Iz toga razloga mislim da je važno imati integrativan pristup koji nije samo integracija općih principa s jedne strane i praktičnih slučajeva s druge, nego upravo i dimenzije uključenosti poput solidarnosti, suosjećanja i sličnoga. Mislim da i Schweitzerova etika pritom može zauzeti zanimljivo mjesto, jer se on bori protiv apstraktnosti i rigoroznosti općih principa; navodi da, ako se orijentiramo samo na opće principe, to je, na neki način – smrt etike. S druge strane, kao što sam naveo, on i dalje smatra da trebaju postojati neki opći principi.

Nazvali ste ga pionirom bioetike.

– Da. On je svakako jedan od najvažnijih pionira bioetike, iako zapravo nije stvorio jedinstvenu i konzistentnu ekološku etiku. Doduše, vidio je potencijalne ekološke probleme, no oni još nisu bili toliko izraženi, tako da se nije posebno usredotočio na pitanja ekologije, koja danas zauzimaju važno mjesto u bioetici.

Mislim da je na sličan način danas znatno zapostavljena uloga umjetnoga, artificijelnoga u svijetu u kojem živimo, što je potaknuto tehnologijom s kojom živimo. Kombiniranje uloge tehnološkoga čovjeka i bioetike tek predstoji kao tema rasprave. U tome smislu smatram da je tehnoetika ili etika tehnologije premalo zastupljena i da je slabo razvijena, te da bioetika treba i tom aspektu posvetiti više pozornosti. Živimo u tehno-eko-bio-socijalnom sustavu. U tome je smislu svaka tehnologija ekološki i socijalno uklopljena.

Mislite li da je moguće mjesto susreta tehnoetike i bioetike, kao i zanimljivo mjesto promatranja preklapajućih pozicija u, kako ste ga nazvali, tehno-eko-bio-socijalnom sustavu u kojem živimo – sport? Mislite li da je današnja kombinacija sporta i znanosti evolucija sporta ili možda njegova svojevrsna degradacija?

– To su višestruko složena i iznimno važna pitanja, o kojima inače držim zasebne seminare. S jedne strane, može se smatrati da je takva pozicija današnjega sporta usmjerena na proučavanje prirodnih procesa i u tome smislu znači svojevrstan povratak prirodi. S druge pak strane, riječ je o kristaliziranju uloge tehnologije u sportu, naime sport i načini treniranja sve su više specijalizirani i tehnologizirani, što uključuje i nelegalna sredstva koja se u sportu primjenjuju. Zanimljiva je usporedba između onoga što čovjek može dosegnuti prema postojećim kapacitetima s jedne strane i onoga što može postići pomicanjem granica uz pomoć spoznaja znanosti i tehnologije. I sâm sam bio olimpijski prvak – zlatno odličje na Olimpijadi u Rimu 1960. godine – a kao amaterski trener trenirao sam ekipu koja je 1966. osvojila Svjetski kup na Bledu. Tada smo primjenjivali visinske treninge kako bismo članovima ekipe podigli razinu eritrocita u krvi. Danas to pokušavaju dopingom, što je u najmanju ruku opasno. Mislim da je važno kombinirati filozofiju i sport te sam i jedan od osnivača Međunarodnog udruženja za filozofiju sporta.

Član ste i Međunarodne federacije filozofskih društava (FISP) kao i predsjednik Međunarodnog instituta za filozofiju (IIP), pa vas molim da ukratko predstavite te ustanove i njihove osnovne ciljeve.

– FISP je reprezentativna organizacija koja obuhvaća nacionalne, ali i neke međunarodne filozofske udruge i predstavlja ih na demokratski način. Članovi FISP-a na Općoj skupštini biraju Upravni odbor, koji je ove godine imao redovitu godišnju sjednicu u Hrvatskoj, u Malom Lošinju. Međunarodni institut za filozofiju (IIP) akademsko je tijelo osnovano u Francuskoj, koje uživa državnu potporu. Sastoji se od vodećih filozofa pojedinih zemalja, ali oni ne predstavljaju državu iz koje dolaze, nego su izabrani prema kriteriju kvalitete i osobnih dosega u filozofiji. IIP trenutno ima oko 115 članova, koji će se sastati potkraj kolovoza i početkom rujna ove godine u Zadru.

Čini se da Hrvatska, sudeći prema učestalosti dolazaka svjetski poznatih filozofa, postaje iznimno važna u međunarodnim razmjerima.

– Da, teško da bi se slučajnim moglo smatrati to što se dva važna filozofska događaja zbivaju u Hrvatskoj u istoj godini, a pritom dakako uključuju i domaćine kao aktivne sudionike.

Sljedeće godine u Seoulu održava se Svjetski kongres filozofije, s temom Promišljanje filozofije danas. S obzirom na vaša nastojanja oko povezivanja filozofa sa svih strana svijeta, kao i s obzirom na izabranu temu Svjetskoga kongresa, što mislite koja je uopće osnovna uloga i zadaća filozofije danas?

– Moja je osnovna zamisao, koju sam promovirao više godina, bila da se Svjetski kongres filozofije posveti temi filozofije i različitih kultura. Posebice stoga što su i mjesta održavanja kongresa posljednjih godina (Carigrad i Seoul) bila pogodna za promišljanje i raspravu o sukobima i isprepletanjima različitih kultura. S druge strane, i odabrana tema ima opravdanja jer je dovoljno široka kako bi okupila različita stajališta i razmišljanja uključenih sudionika. Ali zato će sjednica IIP, koja se tradicionalno održava za vrijeme trajanja Svjetskoga kongresa, imati kao temu upravo kulturne razlike u filozofiji. Neki članovi IIP-a, kao i pozvani predavači, govorit će upravo o filozofiji na razmeđi kultura.

Razgovarala Ivana Zagorac

Hans Lenk, profesor emeritus na Institutu za filozofiju Sveučilišta u Karlsruheu, ubraja se među najvažnije suvremene njemačke filozofe. Rođen je 1935. u Berlinu, a odrastao u Ratzeburgu. Studirao je matematiku, filozofiju, sociologiju, znanost o sportu i psihologiju na sveučilištima u Freiburgu i Kielu. Od 1962. do 1969. predavao je na Tehničkom sveučilištu u Berlinu, a nakon toga na Sveučilištu u Karlsruheu. Kao gostujući profesor predavao je na sveučilištima diljem Europe, kao i u Aziji te Sjevernoj i Južnoj Americi. Član je i dužnosnik nekoliko međunarodnih filozofskih ustanova, među kojima valja istaknuti dvije najvažnije, Međunarodnu federaciju filozofskih društava (FISP) i Međunarodni filozofski institut (IIP). Dobitnik je nekoliko važnih njemačkih i međunarodnih priznanja te počasni doktor na šest sveučilišta. Pored golema broja objavljenih članaka, napisao je i uredio više od sto dvadeset knjiga iz različitih područja, od epistemologije, filozofije znanosti i sistemske teorije, preko bioetike, gospodarske etike, informacijske etike i etike tehnike, do filozofije i sociologije sporta. Osim filozofijom, uspješno se bavio i sportom, kao veslač i veslački trener. Višestruki je njemački i dvostruki europski prvak u veslanju te dobitnik zlatne olimpijske medalje u veslanju 1960. godine.