Banalnost nasilja

Banalnost nasilja

Upravo nepostojanje motivacije za zlobnost čini slike još bolnijima, a njihovo jednostavno nizanje s rastućim intenzitetom snažno progovara bliskim fizičkim jezikom

Među najboljim predstavama 24. tjedna suvremenog plesa svakako je I’m Mean, I am (Zloban/-na sam, dakle jesam) izraelsko-američke koreografkinje Yasmeen Godder, koja se u Zagreb vraća nakon tri godine kada je na istom festivalu izvela jednako izvrsnu predstavu Two Playful Pink. Tada se nametnula uznemirujućim prizorima ženskih tijela koja se opiru nametnutoj slici o sebi. I’m Mean, I am na sličnu je tragu, međutim ono što vidimo uznemiruje daleko više od dvije zaigrane ružičaste. Ova predstava krajnje je i izravno brutalna i u konačnici mračnija od bilo čega što se posljednjih godina moglo vidjeti na ovom festivalu, a Godder se ne bavi više samo ženskošću, nego grube žene (i jedan muškarac) ovdje impliciraju mnogo širi društveni kontekst međusobnog mučenja, izrabljivanja, zlostavljanja i opće agresije. Slične slike, iako mnogo sofisticiranije i apstraktnije, vidjeli smo i u nedavnom gostovanju Baleta Preljocaj, također u suorganizaciji TSP-a.

Stavljanjem plesača u kontekst prazne dvorane, gdje im se otvara mogućnost slobode i iskaljivanja, u predstavi se potiče stajalište o bijesu koji tinja u svakoj osobi, a koji se oslobađa u trenutku kad nestaju kontrolni mehanizmi što sputavaju. Na svakog čovjeka kao potencijalnog predatora ukazuje lavlja maska kojom započinje i završava predstava. Odjevena u nju Yasmeen Godder izlazi na scenu i kružeći označuje početak nasilne borbe i sebe kao onu koja će u toj borbi imati vodeću ulogu kao inicijatorica ili samo kao prisutan, samouvjeren autoritet. Zatim je skida kako bi beživotna maska ostala ovješena na stolcu do sama kraja.

Odavde kreće igra koja je isprva zabavna i bezazlena (koliko to nasilje uopće može biti?), ali igra uskoro prelazi u nadmetanje, zadirkivanje, pravi bullying ili mobbing, da se poslužim senzacionalističkim medijskim frazama. Iznimni plesači, hladna i mehanička Maya Weinberg i frenetična, nepredvidljiva Dana Yahalomi te pomalo uplašen, poslije nemilosrdan Eran Shanny, žustro prelaze iz formacije u formaciju, iz scene u scenu gustim i inovativnim pokretom nadahnutim tjelesnim, duševnim, spolnim i moralnim zlostavljanjem. Oni se udaraju, čupaju, navlače, bacaju jedni na druge, šamaraju, grubo manipuliraju, ubacujući mnoštvo slika i fraza provociranja i ponižavanja toliko svakodnevno poznatih. I upravo nepostojanje motivacije za zlobnost čini te slike još bolnijima, a njihovo jednostavno nizanje s rastućim intenzitetom dovoljno snažno progovara toliko bliskim fizičkim jezikom, kojemu nije potrebno dodatno opravdanje.

Suprotstavljen kaotičnom dijelu dvorane manji je izolirani prostor čekaonice ostakljenih zidova, unutar kojega izvođačica pada u depresivno stanje, bezvoljno zureći van, tražeći pomoć (doslovno ispisuje Molim vas, pomozite na zidu). No prigodom izlaska ona postaje autodestruktivna, gotovo očajna. Nakon što joj ponovno oživljeni lav uruči nož ona ga panično uperi prema vlastitom oku ili se baci prsima na njegovu oštricu, što su najdramatičniji trenuci predstave. Lav koji čeka na samoubojstvo na kraju je ipak sam pogubljen. Yasmeen Godder ističe nekoliko važnih pitanja o nasilju: kakve posljedice može imati dugo potiskivanje bijesa, koliko je malo potrebno da bi se osoba pretvorila u nasilnika, što je svakodnevna nasilna okolina sposobna potaknuti, nakon koliko vremena postajemo ravnodušni na gledanje nasilja…

Mračnu atmosferu, iako potpuno različite poetike, postiže u svojoj predstavi Handle With Great Care (Postupati vrlo pažljivo) beogradska koreografkinja Dalija Aćin, čije gostovanje, nadam se, konačno pokreće učestaliju prezentaciju scene iz regije. Ona uspijeva zaustaviti vrijeme i, ukoliko mu on to dopusti, uvući gledatelja u novu dimenziju sličnu polusnu, gdje slike titraju, miču se, ali opet kao da se stalno iznova vraćaju. Na sceni kojom prevladava veliki madrac i iznad njega usko trepereće svjetlo lampe dvije izvođačice u crnom s ljubičastim baroknim perikama doslovno sve vrijeme plaze, izrazito usporenim kretnjama prelijevaju se kao sjene koje jedva razaznajemo. Lica se nikada ne vide, a tempo se nikada ne mijenja. Iako je u programu naznačeno preispitivanje medija plesa i dovođenje do rubova spektakla ipak preambiciozan zalogaj, čak i pomodarski trik koji se odveć olako primjenjuje, ova predstava ipak posjeduje jedinstven pristup, ideju i potencijal.

Sličnom se tehnikom poslužila i Louise Lecavalier u koreografiji Benoita Lachambrea I is Memory, gdje je također, baveći se pitanjem sjećanja, gotovo čitavu koreografiju s nevjerojatnom preciznošću izvela u slow motionu, brišući s tijela sve plesne vokabulare, dokazavši status plesne ikone i zvijezde 24. tjedna suvremenog plesa.

Jelena Mihelčić