Violončelo je kralj

Violončelo je kralj

Vogler je pružio nadahnuto čitanje Dvořákova Koncerta, a u spomenutim transkripcijama pjesama dokazao je u kolikoj je mjeri pjev u samoj biti kako skladateljeva glazbenoga mišljenja tako i violončela kao instrumenta

Zvuči gotovo nevjerojatno da Antonin Dvořák nije vjerovao u violončelo kao solistički instrument sve dok nije 1894. počeo raditi na jednom od temelja koncertantne literature za taj instrument, Koncertu za violončelo i orkestar u h–molu, op. 104. Uz Devetu simfoniju (Iz Novoga Svijeta), najpopularnije Dvořákovo djelo i jedan od najpoznatijih violončelističkih koncerata danas naime ima golemu diskografiju, koja broji i najveća čelistička imena dvadesetog stoljeća, poput Casalsa, Rostropoviča i Jacqueline Du Pré. Unatoč tomu, laska da je u našu redakciju pristigao CD afirmiranoga njemačkog violončelista Jana Voglera sa snimkom Dvořákova Koncerta i skladbi iz njezina neposrednoga skladateljskoga konteksta, ne samo stoga što je riječ o nesvakidašnjem diskografskom proizvodu, nego i o zanimljivim izvedbama, unatoč nelojalnoj međunarodnoj konkurenciji.

Vogler je u suradnji s američkim stručnjakom za Dvořáka Michaelom Beckermanom snimci Koncerta za violončelo u izvrsnoj pratnji Njujorške filharmonije, a pod ravnanjem Davida Robertsona, na nosaču zvuka pridružio pojedine Dvořákove Liedove skladateljski bliske Koncertu te dvije solo pjesme američkoga skladatelja Stephena C. Fostera, koje je Dvořák poznavao te su morale utjecati na njegove predodžbe o američkom u glazbi kojemu je težio dok je djelovao u Sjedinjenim Državama. Ciklus od sedam kraćih pjesama Zigeunerlieder (Ciganske pjesme), koji zaokružuje album, više je svjedočanstvo o skladateljevu priklanjanju idiomu stilizirane (i romantizirane) ciganske glazbe, uobičajenu u onodobnoj Srednjoj Europi, nego prilog razotkrivanju tajne Dvořákove kanonske skladbe. O njoj, pak, više govori njegov Lied Lasst mich allein (Pustite me na miru), omiljen Dvořákovoj šurjakinji i navodno nesuđenoj ljubavi Josefini Kounicovoj, čija je nenadana bolest i smrt nagnala skladatelja da u drugu temu drugog stavka i u codu trećega stavka interpolira motive iz spomenute solo pjesme. Dvije izvedbe Lasst mich allein, prva u izvornoj varijanti za mezzosopran i klavir u odličnoj interpretaciji Angelike Kirchschlager, a druga u transkripciji za violončelo i klavir, položajem na albumu simbolično uokviruju Koncert za violončelo, a na prelamanje vokalnog i instrumentalnog u Dvořákovom opusu ukazuje i izvedba nekih od ostalih vokalnih skladbi u transkripciji za violončelo ili čak, u slučaju Fosterove Jeanie With the Light Brown Hair, zajedničkim snagama Voglera i Kirchschlagerove.

Album odlikuje i nesvakidašnja prezentacija: za potrebe popratnoga teksta Beckerman i Vogler međusobno su se intervjuirali, problematizirajući utjecaje Dvořákovih tajni na teorijsku i praktičnu interpretaciju Koncerta za violončelo. Premda pomalo senzacionalističke, hipoteze američkoga muzikologa nisu nezanimljive kada se, uz pomoć u tekstu otisnutih minuta i sekundi pojedinih odsjeka skladbi, uvjerimo da su spomenute srodnosti s Lasst mich allein neupadljive i gotovo skrivene, a ipak od presudne važnosti. Reperkusije na Voglerovo zavidno umijeće muziciranja sastoje se u tome da je, potaknut tumačenjem Dvořákove glazbe kao stalne napetosti, u prvom i drugom stavku uzeo nešto brži i ravnomjerniji tempo. To je mjestimice urodilo zatomljenom agogikom, no nipošto nije išlo na račun jasnoće i ekspresivnosti. Premda na trenutke nije toliko silovit kao neki njegovi slavni prethodnici, Vogler je pružio nadahnuto čitanje Dvořákova Koncerta, a u spomenutim transkripcijama pjesama dokazao je u kolikoj je mjeri pjev u samoj biti kako skladateljeva glazbenoga mišljenja tako i violončela kao instrumenta.

Ivan Ćurković