Vatra i voda

Vatra i voda

Gostovanje Klavirskog kvarteta Berlinske filharmonije bilo je doživljaj – možda nešto manji nego što se očekivalo – ali ipak, koncert koji je trebalo čuti

U nedjelju, 20. svibnja 2007, u Koncertnoj dvorani HNK Varaždin održan je peti, posljednji koncert u sezoni Varaždinskoga komornog orkestra. Gosti su bili ugledni violončelisti Monika Leskovar i Giovanni Sollima. Na početku je izvedena skladba Chronostasis za gudače i elektroniku Vjekoslava Nježića. Zamišljena clusterski, gotovo mikropolifono, bila je to poema u kojoj je elektronika nadopunjavala i proširivala gudački zvuk. Računalno generirana, a zamišljena kao igra boja elektronike i gudača, skladba je pokazala visoki senzibilitet izvođača i skladatelja (koji je upravljao elektroničkim zvukovima) za nova glazbena osluškivanja.

Djelo Giovannija Sollime Violoncelles, vibrez!, nadahnuto riječima njegova učitelja Antonija Janigra, uvelo je novi zvuk u dvoranu. Možda jednostavniji od Nježićeva, ali gudački topao i gotovo romantičan, Sollimin glazbeni govor temeljio se na valovima koji su počinjali i završavali dijalogom dvaju violončela – Giovannija Sollime i Monike Leskovar. Već je ovdje u prvi plan došla ekspresija Sollime kao umjetnika–izvođača i kao umjetnika–skladatelja. Čovjek koji potpuno proživljava glazbu izražavao se gestama, a u strastvenu igru s gudačima povukao je i elegantnu umjetnicu Moniku Leskovar.

Poput spoja vatre i vode, violončelisti su dijalog nastavili i u djelima koja su uslijedila nakon stanke. Izvedena je popularna Serenata za dva violončela i klavir Giovannija Piattija (koju je za gudače transkribirao Sollima), kao i skladba Once we were trees Giovannija Sollime. Posljednja skladba, nadahnuta pogledom na staru magnoliju koja raste pred Solliminom kućom u Palermu, djelo je u nastajanju (work–in–progress) koje je dio većega Sollimina projekta koji bi trebao biti okrunjen izdavanjem CD–a u studenom ove godine. S elementima suvremenoga, pa i zabavnog, Once we were trees skladba je duboke ekspresije čiji je nastanak rezultat pogleda prema unutra (tijekom skladanja) i njegova izokretanja prema van (tijekom izvedbe). Doista impresivno, kao što je impresivna bila i izvedba, i to ne samo solista (spoj Sollima–Leskovar je poseban spoj) nego i Varaždinskog komornog orkestra (na programu je bila i atraktivna skladba Aldemara Romera Fuga con pajarillo za gudače, gdje je orkestar bio prepušten sam sebi, ali to nije smanjilo dojam zaraznog oduševljenja glazbom). Put u Varaždin u svakom se slučaju isplatio: osim intimnog ugođaja koji je pružilo malo, ali ugodno Varaždinsko kazalište te publika koja se tu već udomaćila, koncert je bio koncert glazbenika koji uranjaju u glazbu i potpuno joj se prepuštaju, bez ostatka – što je rijetkost za (domaće) profesionalce.

Tjedan poslije, 27. svibnja 2007, u zagrebačkom Muzeju Mimara održan je posljednji koncert Festivala sv. Marka, koji se održavao od 25. travnja do 27. svibnja 2007. na različitim lokacijama i s mnogim uglednim gostima. Gosti nedjeljenoga koncerta bili su članovi Klavirskog kvarteta Berlinske filharmonije – doista glazbeni cvijet koji je trebao privući daleko više publike nego što jest. Zvonka gudala izraelskoga violinista Guya Braunsteina, njemačkog violista Wilfrieda Strehea te ruske violončelistice Tatjane Vasiljeve crtala su oblike dvostavačnoga Gudačkog trija, op. 53, u G–duru Josepha Haydna. Za izvedbu Drugoga glasovirskog kvarteta u Es–duru Wolfganga Amadeusa Mozarta gudačima se pridružila mlada, ali ozbiljna Francuskinja, pijanistica Kim Barbier. Njezin je Mozart bio lepršav i topao, ali ne i zaigran, što je bila dimenzija koja je Glasovirskom kvartetu Berlinske filharmonije nekako nedostajala.

U drugom dijelu programa, Glasovirski kvartet u c–molu, op. 60 Johannesa Brahmsa promijenio je odnos glazbenika prema glazbi kao urednoj tvorevini. Prva dva stavka, Allegro non troppo i Scherzo allegro, izvedeni su strastveno i bogato, a kvartet je zvučao poput orkestra. Strašću je posebno odisao Scherzo – gipkost, romantična uzvišenost, kauzalnost i neumoljivost dala mu je težinu posljednjega stavka neke simfonije. No Kvartet je imao još dva stavka, Andante i Finale allegro commodo, i tu se, u svojevrsnoj rezignaciji, izgubila sva strastvenost. Strast koju je ponudio Scherzo nije se ponovila ni u lirskom ni u završnom stavku. Stavci su odsvirani, poput prije Mozartovih i Haydnovih – uredno, ali manje zvonko od djela klasičnih majstora, s vrhunskom tehnikom, ali bez većeg osmišljavanja glazbenoga sadržaja koje bi moglo zapanjiti nečim novim. Usprkos tomu, gostovanje Klavirskog kvarteta Berlinske filharmonije bilo je doživljaj – možda nešto manji nego što se očekivalo – ali ipak, koncert koji je trebalo čuti.