UMJETNOST IPAK POBJEĐUJE AFERE!

42. zagrebački salon – vizualne umjetnosti, Dom HDLU i Paviljon 19 (Velesajam), 10. svibnja – 3. lipnja 2007.

UMJETNOST IPAK POBJEĐUJE AFERE!

Kada Lučić pomalo sumorno kaže kako je »situacija ove godine ostala sama«, gdje se ocjenjivački sud našao u poziciji da po osobnom izboru pozove autore kako bi se održao dignitet manifestacije, čini mi se da je rezultat iznimno pročišćena i ujednačena slika recentne hrvatske umjetnosti svih godišta, stilova i medija

Kao što znamo, ovogodišnji je Zagrebački salon podigao više buke u kuloarima struke i medijima nego da je, primjerice, neki naš istaknuti fotograf doveo Jennu Jameson ili Carmen Electra na ekskluzivni razodjeveni foto session na otvaranje Salona. Kako sam i sama bila u središtu vjetrometine između suprotstavljenih kolega, kuloara i klanova, namjerno dosad nisam pisala o Salonu, čekajući da se i moji subjektivni dojmovi slegnu i da vrijeme učini svoje. A vrijeme je zaista donijelo pravičan sud: sve je drugo nevažno osim umjetnosti same i kakvoće izloženih djela. Svidjelo se to nekomu ili ne, od naših internih zadjevica najviše kolateralne štete palo je na leđa umjetnika, čija izložena djela nisu u medijima dobila objektivnu i maksimalno respektabilnu ni relevantnu recepciju. Pa ako stavimo u veliku zagradu sve one afere i aferice koje su pratile Salon — i za koje ne tvrdim da nisu bile opravdane — bilo bi dobro da se konačno vratimo umjetnicima i umjetnosti, nečemu radi čega smo svi jednom upisali upravo studij povijesti umjetnosti.

Iako Mladen Lučić, predsjednik ocjenjivačkog suda i član ocjenjivačkog suda za dodjelu nagrada, u tekstu kataloga pojašnjava kako je »Ocjenjivački sud radi izostanka idejno i problemski osmišljenih autorskih koncepcija ove godine odlučio ponuditi likovnoj publici uvid u cjelovitu lepezu hrvatskog suvremenog likovnog pluralizma ... gdje je kriterij za odabir bila isključivo kvaliteta rada i njegova suvremenost, bez obzira na to kakvog je ona karaktera i kojoj se poetici ili izričajnom mediju priklanja«, osobno ne bih toliko plakala nad činjenicom da nije bilo prijavljenih kustoskih i kritičarskih koncepcija. Lučić smatra kako je možda razlog već duljem izostanku osmišljenih koncepcija nepostojanje svjetskog stilski objedinjujućeg trenda koji bi bio dominantan u umjetnosti, pa bi se ta situacija, tobože, trebala odražavati i u hrvatskom kritičarsko-kustoskom prostoru, ali to nije cjelovita istina. Naprotiv! Zašto bismo stalno trebali nasilno trpati umjetnike u neke svoje poluparazitske koncepcije? Zašto ih u današnjem pluralizmu stilova, tehnika, žanrova, medija i tendencija ne bismo s vremena na vrijeme pustili da slobodno dišu i rade svoju umjetnost bez kustosa i kritičara koji im stalno sjede za vratom? Kada Lučić pomalo sumorno kaže kako je »situacija ove godine ostala sama«, gdje se ocjenjivački sud našao u poziciji da po osobnom izboru pozove autore kako bi se održao dignitet manifestacije, čini mi se da je rezultat iznimno pročišćena i ujednačena slika recentne hrvatske umjetnosti svih godišta, stilova i medija. Likovni je postav (autori Mladen Lučić, Božo Majstorović i Gordana Bralić) iznimno pregledan, pročišćen i logičan, što maksimalno podiže kakvoću samih izložaka — osim u slučaju gdje je sjajan, poetičan i istančan videorad Lale Raščić postavljen uz bučnu instalaciju Tomislava Buntaka, koja apsolutno zvučno onečišćuje njezin rad. Neka nova kreativna snaga i inventivnost obilježje je dvotrećinskoga dijela izlagača, pa bismo gotovo mogli reći kako se umjesto standardnih radova već prepoznatljiva osobnog izričaja pojavilo mnogo sjajnih i lucidnih umjetničkih radova, čija je umjetnička poenta i poruka djela vrlo idejno dorađena i precizna za recipijenta/promatrača. Velik broj umjetnika u radovima ima naglašenu socijalno-političku dimenziju, aktualno komentiranje svakodnevice koja nas okružuje, ali i fini ironični stav prema vlastitu mikrosvijetu ili vlastitoj umjetnosti. Nakon mnogo vremena, iz zamjetna broja radova struji duhovit pristup stvarnosti, umjetnosti i kolegama umjetnicima, što upućuje kako su neki naši mlađi i umjetnici srednje generacije napokon izašli iz faze umjetničkih taština, egotripova i smrtne ozbiljnosti u svojim radovima. Sigurno da je za to djelomice zaslužan i žiri (Ivan Faktor — dobitnik Grand Prixa 39. zagrebačkog salona, Mladen Lučić i Božo Majstorović), koji očito nije forsirao tzv. dubokoumnu, ozbiljnu i dosadnu umjetnost, iza čije se pretencioznosti zapravo skriva nedostatak talenta. Ne pamtim hrvatsku skupnu izložbu na kojoj sam se posljednji put toliko opušteno smješkala nad lucidnim ili duhovitim naslovima nekih radova i imala osjećaj kako je rad mnogih umjetnika došao do mene kao promatrača, i kako je njihova poruka u potpunosti prenesena u moje emotivno i mentalno polje, koje je, ruku na srce, već prilično zasićeno tonama umjetničke produkcije u posljednjih nekoliko godina.

Uvijek na takvim izložbama ima ustupaka, i uvijek postoje umjetnici srednje i starije generacije bez kojih se, tobože, ne može, pa za posljedicu imamo recentna djela koja govore o nekim prošlim, većim danima umjetničke slave i značaja — no, to je teško u našoj sredini sasjeći u korijenu, i ta činjenica ne umanjuje opću razinu kvalitete Salona. Jednako kao što i nakon mjesec dana promišljanja o Salonu ne mogu do kraja reciklirati činjenicu kako su neki članovi Organizacijskog odbora izložili vlastita djela, i svjesna sam kako će taj segment uvijek biti kamenčić etičkog spoticanja: da ili ne, ako su afirmirani i dobri umjetnici.

Važnu komponentu općeg dojma Salona čine njegov vizualni identitet i katalog, što je vrlo nepretenciozno i vizualno-grafički dojmljivo odradio dizajner Nebojša Uglješić za Artifeks. Igranje znakovima plusa i minusa te narančastom i plavom bojom mali su ustupak dizajnerskoj mašti, a da nije stradala preglednost autora i njihovih reproduciranih djela u katalogu.

U posljednjih mjesec dana intenzivno sam razmišljala kako je moguće da ovogodišnji Salon, tako dobar u općem umjetničkom dojmu, prati toliko afera, koje su gotovo u potpunosti zasjenile njegovu glavnu svrhu i namjenu. Baš zato jer nedostaje autorskih teoretičarskih koncepcija, dobili smo stvarni pregled onoga što je u ovome trenutku idejno i žanrovski relevantno u hrvatskoj umjetnosti. I nekako se, začudno, ne mogu oteti dojmu kako bi se mnogo više pisalo o Salonu da je umjetnost vrijednošću podbacila. U budućnosti, članovi organizacijskog odbora, tekuće čelništvo HDLU-a i ocjenjivački sud morat će paziti da se striktno drže propisa, rokova i administracijskih formalnosti, kako ih se s pravom ne bi prozivalo po medijima, ali — umjetnost je ovaj put na neki svoj tihi način ipak pobijedila.

Pa, dopustite mi da umjesto zaključka prigodno navedem legendarni splitski grafit »Malo nas je, ali smo g...«.

Iva Körbler