Umjetnik iz sjene

Umjetnik iz sjene

Gašpar Bolković Pik umjetnik je koji mnogo radi i relativno često izlaže. No, u Zagrebu je do ove godine izlagao samo u dva navrata, a posljednji put, spletom nesretnih okolnosti, prije gotovo nevjerojatnih četrdeset i osam godina

Gašpar Bolković Pik počinje se slikarski formirati ranih pedesetih godina prošloga stoljeća, kada hrvatsku likovnost, ali i kulturu općenito, obilježavaju znakovita i dalekosežna previranja. Njegovi prvi ozbiljniji radovi, realizirani neposredno po završetku studija na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, participirali su, dakle, unutar izrazito plodna, dinamična, zanimljiva i kulturno-umjetničkim polemikama bremenita razdoblja. Kao neprijeporno darovitu mladom umjetniku, Bolkoviću će ovako poticajno ozračje zasigurno pomoći u što bržem profiliranju vlastite stvaralačke poetike, kojoj će, eto, uz povremene i suzdržane pomake, ostati vjeran sve do danas. Već pri površnu promatranju lako je zapaziti najosnovnije karakteristike i kvalitete njegova slikarstva: ekspresivnu figuraciju, intenzivan kolorizam i začudnu potentnost suvereno realiziranih slikarskih gesti. Ali, kao rođeni Rabljanin, Bolković i dušom i tijelom pripada mediteranskoj kulturi. Stoga se u njegovu ekspresionizmu nikada neće posve ustaliti neka tipično srednjoeuropska obilježja — bez obzira na činjenicu da već puna tri desetljeća živi i radi u njemačkom gradu Ravensburgu — nego će mu slikarstvo, gotovo uvijek i trajno, posjedovati svojevrsnu južnjačku toplinu odnosno prozračnost. Bolkovićeva umjetnost, zapravo, svojevrstan je s(p)retno usklađeni amalgam srednjoeuropskog ekspresionizma i francuskog fovizma, pri čemu će na svakoj slici jedna od spomenute dvije odrednice, ovisno o odabranoj tematici ili slikarevu trenutnom raspoloženju, odnositi prevagu.

Gašpar Bolković Pik umjetnik je koji mnogo radi i relativno često izlaže. Na likovnoj sceni prisutan je već više od pola stoljeća, a iza sebe već ima nekoliko desetaka samostalnih izložbi. No, u Zagrebu je do ove godine izlagao samo u dva navrata, a posljednji put, spletom nesretnih okolnosti, prije gotovo nevjerojatnih četrdeset i osam godina. I da je riječ o mnogo manje zanimljivu slikaru od Bolkovića, bio bi to više nego dostatan razlog za organizaciju izložbe u Zagrebu. Inicijativa Galerije Klovićevi dvori, stoga, za svaku je pohvalu. Indikativno nazvana U potrazi za ekspresijom, u podrumskim prostorima poznate gornjogradske galerije, naime, od sredine prošloga mjeseca u tijeku je Bolkovićeva miniretrospektiva. Autorica njezine stručne koncepcije ugledna je povjesničarka umjetnosti Ivanka Reberski, a na izložbi je prikazano pedeset i osam slika i tri ciklusa malih crteža. Rekli bismo posve dovoljno za upoznavanje sa zagrebačkoj likovnoj publici zasigurno nedovoljno poznatim umjetnikom snažne izražajnosti i emocionalne angažiranosti. Dovoljno, jer je slikama obuhvaćen raspon od rane 1952. do recentne 2006, uz zastupljenost gotovo svih važnijih motiva što su tijekom proteklih pola stoljeća Bolkovića najčešće zaokupljali, kao što su portreti, vedute, marine, ili pak prizori iz svakodnevnoga života u malim primorskim gradićima. Raspored djela na izložbi ne poštuje kronološki slijed, a samo je djelomično — kada su u pitanju ciklusi crteža — tematski koncipiran. Ipak, nelogičnost i proizvoljnost postava zapravo je samo prividna, jer Bolkovićev opus, zapravo, ne podnosi konvencionalno usustavljivanje, a još manje kruto ukalupljivanje. Ugođaj na Bolkovićevim slikama prožet je ekspresijom, ali isto će, naime, vrijediti i za duhovni proces tijekom kojega će donijeti odluku o izboru motiva te načinu na koji će ih realizirati. Nepredvidljivost je, dakle, važno i nezaobilazno obilježje njegova stvaralačkog procesa, pa je stoga bilo posve opravdano naglasiti je i samim izložbenim postavom.

Svojevrstan motiv dugoga trajanja i najbolji primjer za diskontinuirani tematski kontinuitet u Bolkovićevu stvaralaštvu zasigurno su prikazi vertikala rabskih zvonika. To je veduta rodnog mu mjesta, kojoj se Bolković neprestano i uporno vraća, uvijek na drukčiji način. Najranija izložena inačica iz 1954. tornjeve prikazuje — posve konvencionalno — iz ptičje perspektive, pa će stoga njihova okomitost biti zatomljena. Već nekoliko godina poslije, međutim, rakurs gledanja je s mora i iz razine mora, što će, zahvaljujući ravnopravnom slikarskom tretmanu odraza tornjeva u vodi, rezultirati zanimljivim zrcalno simetričnim vertikalizmom, u kojem je čak moguće nazrijeti i daleke odjeke apstrakcije. Slika Oscilogram iz 2005. možebitna je potvrda takvih promišljanja, ali — to valja nedvosmisleno ustvrditi — Gašpar Bolković Pik, barem do sada, nikada nije bio ozbiljnije zaokupljen apstrakcijom. Bilo kako bilo, vedute Raba s njegovim tornjevima u Bolkovića će se periodično javljati i tijekom osamdesetih i devedesetih godina, a i na samu početku novoga stoljeća.

Kao zaseban dio izložbe izdvojen je ciklus Ecce homo, nastao početkom devedesetih godina, dakle u doba rata u Hrvatskoj. Jeziva razaranja i stradanja što su zadesila njegovu domovinu nagnat će Bolkovića na seriju slika u kojima će sklonost ekspresiji dovesti do krajnjih granica. Lica ispunjena užasom i strahom ili kosturolike figure s dupljama umjesto očiju dojmljive su aluzije na pokolje, koncentracione logore, masovne grobnice ili protjerivanja. Zanimljivo, umjetnik kao da je predosjetio nemile događaje, što će tijekom druge polovice osamdesetih godina iskazati na različite načine, primjerice užasnutim i zloslutnim izrazom lica na slici Majka I, ili pak razuzdano-orgijastičkim ugođajem svojevrsna danse macabrea koji nam svima uskoro predstoji u triptihu Disco.

Izložbu Gašpara Bolkovića Pika svakako valja pogledati, a za potpuniju informaciju o zanimljivom autoru odlično će poslužiti i katalog s nadahnutim tekstovima Ivanke Reberski i Tonka Maroevića.

Vanja Babić