U kaci

U kaci

U klasičnom kazalištu, na tradicionalnoj sceni, Falštofijada ne prelazi rampu, pa se mjestimice, u svojoj začudnosti, doima čak i hermetičnom (što je paradoks i contradictio in adjecto s obzirom na izabranu polukabaretsku, dakle pučku formu)

Kako kazalištu notorno prijeti rutina, pa ga neki fanatični zlonamjernici već smještaju u muzej, to je u kazalištu nedvojbeno dobro ponekad biti iznenađen. No, na (polu)premijernoj izvedbi Shakespearove i Vitezove Falštofijade 31. svibnja u novom Histrionskom domu u Zagrebu – iznenađenjima nije bilo kraja. Knjižice s iscrpnijim podacima nije bilo (to je u našim teatrima normalna pojava), pa se trebalo osloniti na tiskani list koji je o predstavi kazivao (doslovan citat): »... budući da se bavi vremenom i pojavnostima koje su opisane i u obveznim srednjoškolskim lektirama, Falštofijada je zanimljiva povijesna (ali i posuvremenjena) kronika triju djela /Henrik IV, Henrik V, Henrik VI/ velikog teatrologa koji kroz razvojne mijene društva u kojem živi, prati pučanina Falštafa – tragikomičnog histriona, što se odlično snalazi u ‘krčmi-teatru’, a u dodiru s politikom i političarima uvijek gubi... «.

Već bi tom tekstu trebao iscrpan komentar. Tko li je samo »veliki teatrolog«? U kojem društvu on živi? Je li to, možda, William Shakespeare, koji je živio u Engleskoj, za tzv. elizabetanskog doba? Ali, koja su njegova teatrološka djela? Ili je to naš suvremenik, uvaženi Zlatko Vitez, glumac i osnivač Histriona? To pitanje ostaje otvoreno. U svakom slučaju, pri vrhu stranice piše da su autori Falštofijade – obojica, ovako lijepo jukstaponirani. Ipak, možemo krenuti dalje.

Počinje predstava. Ona se odvija u klasičnom, velebnom, nimalo histrionskom zdanju: gledatelji i scena jasno su odijeljeni, među njima nema ni prisnosti, ni doticaja, kakvi su postojali, primjerice, na staroj histrionskoj ljetnoj pozornici – zagrebačkoj Opatovini. Falštof (Fallstaff, šekspirijanski lik iz nekoliko komedija, ponajprije iz Veselih žena windsorskih), ovdje je lijena ispičutura, pučki Diogen u krevetu ili u bačvi, bezvremenski Proto-hrvat, kojega muče sve »stare navade hrvatskoga roda«, od kojih su neke prouzročene izvana, a za neke je i sam kriv. On smatra da je vino (zagorsko-prigorsko) »zemaljski raj« (osobito ako ga se konzumira u količinama koje doista vode u onostranost), sklon je opljačkati hodočasnike na Sljemenu, ali se također bori protiv Turaka koje predvodi trbušna plesačica, te mu sude (gdje drugdje, negoli) u – Haagu. Dakako, čini mu se nepravda, protiv koje se bori birtaškim tiradama i prosvjednim ispijanjima još veće količine delanca. S druge strane, povremeno se pojavljuje i u nezahvalnoj ulozi hrvatskoga bana ili kralja – a moguće to i nije on, nego samo projekcija njegove bogate psihe. Quien sabe?, što bi rekli Španjolci. Tko zna? Nitko ništa ne zna. Naokolo su neki ljudi, njegovi birtaški pajdaši (statisti), i jedan dostojanstveni gospodin, povremeno na štulama, sudac: on zbog (pretvorbene) pljačke hodočasnika na Sljemenu i haaških imputacija progoni nesretnoga Falštofa,

koji je kriv jer je krležijanska slika starohrvatstva vođena neprolaznom mudrošću u se, na se i poda se ili, u inačici tko je jamio, jamio je. Na kraju Falštof napušta bačvu i vraća se u krevet (scenografski, to je ista konstrukcija); predstava završava.

Ne završava, međutim, zbunjenost. Što znači ta cijela kabaretska zbrka u ruhu ozbiljna kazališnoga čina, kojim se inaugurira novi kazališni prostor? Na Opatovini nešto bi od toga još moglo proći (naravno, uz pomoć, korekcije i vodstvo dramaturga i redatelja), jer bi postojao izravan doticaj s publikom te ozračje pučke svečanosti koja opravdava (ili, barem, ispričava) sve ekstemporiranja i smjele improvizacije. U klasičnom kazalištu, na tradicionalnoj sceni, Falštofijada ne prelazi rampu, pa se mjestimice, u svojoj začudnosti, doima čak i hermetičnom (što je paradoks i contradictio in adjecto s obzirom na izabranu polukabaretsku, dakle pučku formu). Kronike radi, spomenimo da u predstavi, uz svenazočna Viteza, nastupaju još Duško Valentić te Adam Končić (alternacija Filip Jurčić), Željko Duvnjak (alternacija Žarko Potočnjak), Ronald Žlabur (alternacija Kristijan Potočki), Zvonimir Zoričić (alternacija Tomislav Stojković).

Da je Zlatko Vitez uistinu velik i svestran glumac, krležijanac i promicatelj autentične kajkavske riječi, to znamo odavna: ovakva Falštofijada ništa ne dodaje njegovu glasu ni slavi. S druge strane, i njegov je Histrion vitalan fenomen hrvatskog glumišta, dokaz njegove prilagodljivosti vremenima i prilikama, ali i obljubljenosti među najširom publikom. Zatvaranjem u velebni Histrionski dom, potrebno je profilirati nov i primjeren repertoar i naći suradnike koji su taj repertoar kadre ostvariti. Inače, taj kulturni pothvat (naime, otvaranje nove kazališne dvorane u središtu grada, prve nakon prenamjene Istre u ZKM 1987), mogao bi se lako preokrenuti u promašaj, ondnosno u samu formu bez sadržaja.

Boris B. Hrovat