Treperenje na mjesečini

Treperenje na mjesečini

Deane ne želi modernizirati baletnu bajku, nego baš suprotno, produbljuje je i uokviruje, učvršćuje kao pokretom ispričanu priču

Monumentalno i bajkovito, raskošno i romantično – onako kako smo otprilike naslućivali nakon Trnoružice – zabljesnulo je u zagrebačkom HNK 1. lipnja 2007. najznamenitije djelo i sinonim klasičnoga baleta, Labuđe jezero Petra Iljiča Čajkovskog u autorskoj inačici Dereka Deanea. Stil koji odlikuje sjaj i veličina londonskoga Kraljevskog baleta tako se po drugi put smjestio na hrvatsku scenu, i opet iznimno uspješno – ako u tako tradicionalno čvrstu i sigurnu programskom konceptu Irene Pasarić i postoji mogućnost greške?

Deane ne želi modernizirati baletnu bajku, nego baš suprotno, produbljuje je i uokviruje, učvršćuje kao pokretom ispričanu priču: jednom, dok je sjedila pored jezera, princezu Odettu otima zli čarobnjak Rotbart, pola čovjek, pola ptica, i pretvara je u labuda. Čaroliju može pobijediti jedino prava, vjerna ljubav… Princ Siegfried za rođendan dobiva krasan samostrel i ugledavši jato labudova krene za njima u šumu… I sve je u službi dramaturgije i bajke. Likovnost scene Roberte Guidi di Bagno, pod svjetlom Denija Šesnića, u svakoj slici ističe značaj, dramatičnost ili poetičnost tog dijela priče, u što se sjajno uklapaju prekrasni kostimi Dženise Pecotić, a glazba orkestra pod ravnanjem gosta iz Petrograda Mihaila Sinkeviča, inače dirigenta Marijinskoga teatra, stapala se s pokretom plesača, dinamično i strastveno u emotivnom tkanju punom gradacije i kontrasta. Plesači ne nižu figure i sekvence, nego uistinu plešu. Pokreti su prodisani, motivirani i muzikalni, i stoga se bez obzira na artificijelnu minucioznost klasične tehnike često čine prirodni, logični u izrazu. Deane u koreografiju ubacuje znamenite citate, posebno u drugom i trećem činu, nedjeljive od pojma plesa bijelog i crnog labuda, u pas de deuxima Siefgrieda i Odette odnosno Odilije, (ili poznati pas de quatre u britkom heklanju Mikolavčić, Novković, Stoica i Vargović), ali ni u jednom trenutku nema dojma da je priča stala i da je u tijeku intermeco solističkih bravura. Čak je očekivana parada fouettesa i manegea odlično iznijansirana i motivirana do vrtoglave i temperamentne izmjene varijacija u kojoj je očito da se princ predao i izgubio, a crna, lažna labudica slavi moć zavođenja. Edina Pličanić drugi je put premijerna Odetta/Odilija, ali je od izvedbe s kraja 2003. bitno dobila na suptilnoj plahosti i eteričnosti Bijelog labuda, i uopće na sigurnosti i izražajnosti nastupa. Partner joj je bio Eris Nezha, sigurna pokreta i laka skoka, prisutan, ali nenametljiv.

Koreograf i redatelj, Deane vlada scenom, crta nove prostorne putove i stvara skladne i žive skupne kompozicije (valcer i mazurka, princeze, španjolski i mađarski ples). Neobičan je i vrlo lijep pas de trois (Mikolavčić, Vargović, Stanciu), duhovit i nestašan napolitanski duet (Jovanović–Zurovac i Stanciu). Pokreti i formacije labudova mekši su, nježniji, s motivom blaga treperenja nogu i bokova, što se ogleda u treperenju tutua. Zato je Rotbart Svebora Sečaka veći i strašniji, s velikim, nastavcima produljenim krilima, a njegova pozicija pojavljivanja na visokoj stijeni filmski je dojmljiva. Borba princa i čarobnjaka oko tužne, iznevjerene djevojke labuda borba je svjetla i tame i priroda ga prati. Izmjenjuju se čarolija mjesečine nad plavetnilom jezera, mjesečine koja obasjava ljepotu labudica i zaljubljeni par, i crvena oluja s munjama koje paraju nebo i najavljuju mračna događanja. Deane završava baletnu priču tužno i najromantičnije moguće. Odette, a za njom i princ, bacaju se u jezero, a ljubav koja je jača od želje za životom uništava i čarobnjakovu moć.

Koga tješi: u zoru, s novim danom, iz jezera se u neke druge sretnije prostore vječnosti, gdje valjda jedino nema zlih čarobnjaka i lažnih labudica, uzdiže srebrna barka sa dvoje mladih…

Maja Đurinović