Temelji i zalozi

Temelji i zalozi

Karl Jaspers, Pitanje krivnje, AGM, Zagreb, 2006.

Kad su svojevremeno 1989. Vanju Sutlića pitali što misli o razlozima tadašnjih događanja naroda u još postojećoj Jugoslaviji, slavni filozof odgovorio je da je to zato »što sebi nismo znali postaviti ni tako jednostavno pitanje što je to narod«. Nastavio je, u skladu sa svojim hajdegerijanstvom, sa i za današnje prilike zanimljivim bistrenjem razlikovanja između naroda i nacije: »Narod je kazivanje. Narod je mjesto gdje bitak ima kuću. Nacija nije u kući bitka, nego u kući prosječnog bića«. Sutlić je dakako filozofski govorio o odgovornostima predvidjevši neizvjesnu budućnost. Odgovornost je pak pitanje koje uvijek polazi od prvog lica. Na najopipljiviji način na to je slijedom povijesnih okolnosti bio primoran odgovoriti njemački filozof egzistencije Karl Jaspers u knjizi Pitanje krivnje, u kojoj problematizira ne samo krivnju uopće nego i političku odgovornost Njemačke nakon Drugog svjetskog rata. Ne posustavši u isticanju njemačke odgovornosti za zlodjela nacističkog režima, Jaspers propituje koliko god može i odgovornost izvan Njemačke. Pitanje krivnje Jaspers piše 1946, a riječ je o predavanjima koja je održao odmah nakon kraja rata. Pitanju koje postavlja sebi i kojim si pomaže(mo) jest u onom »odlučujućem – u našem unutarnjem zaokretu«. Razlikuje četiri pojma krivnje na kojima se zapravo gradi propitivanje krivnje uopće: kriminalna, politička, moralna i metafizička. Za kriminalnu krivnju primjerena je instancija sud, odnosno za konkretne zločine može se kazniti samo individua, dok kažnjavanju naroda kao cjeline Jaspers niječe smislenost, pa čak i moralnost. To svakako ima reperkusije i na neka suvremena čitanja o odgovornosti naroda. Jedan od temelja takva Jaspersova prosuđivanja nije u nekoj uzvišenoj ulozi naroda, nego u tome da ako kategorično sudimo nekom narodu mi uvijek pretpostavljamo nepravdu koja znači pogrešno supstancijaliziranje. Pojedinac, a ne zajednica, štiti se kad se okrivljavanju naroda oduzima smisao, jer se pritom oduzima i smisao poopćavanja djelovanja i odgovornosti svakoga koga smatraju (ili koji se sâm smatra) pripadnikom (ili pripadnicom) toga naroda. No, narod nije izuzet samo iz pravosudno propisane krivnje, nego i iz moralne i metafizičke, ali ne i one političke. Politička krivnja naroda očituje se u njegovoj odgovornosti, gdje je on odgovoran za svoju državnost. Štoviše, uloga državnih poglavara, država, državnost, pa i državotvornost, više nisu svete krave modernih društvenih uređenja, posebno ne nakon koncentracijskih logora. Svaki državljanin dijeli političku suodgovornost za djela koja je počinila država kojoj pripada. Iz toga zapravo proizlaze dalekosežne posljedice za individuu jer ta politička odgovornost zahvaća i one apolitične, koji život ostvaruju u poretku država u kojima ne postoji jedno izvan. Apolitičnost je tu stoga još jedna politička gesta, koju tek treba uobličiti. U slučaju moralne krivnje instancija je savjest, iz koje se pojavljuje uvid, pokora i obnova. No, u onih u kojih ne postoji preostaje samo sila, kroz koju i žive. Posljednji je oblik krivnje onaj metafizički kojoj je za Jaspersa instancija sam Bog. U pogovoru na kraju knjige dobro je zapaženo da se za razliku od Jaspersa, poratni francuski intelektualci (Sartre, Merleau-Ponty, Camus i ostali) nisu odveć pozivali na ulogu Boga. U njihovim pitanjima više je od konceptualnih razlika naspram Jaspersova pitanja unutarnjega preobraćenja, što upućuje da su na metafizičke razlike djelovale i one posredovane političkim polazištima. Njima se još nije presudilo, ali ta pitanja sadrže neke temeljne prosudbe o čovjeku i povijesti. No jasno je da Jaspers sebi naspram tih postavlja doista novo pitanje samospoznaje koja upućuje na preobrazbu ljudske samosvijesti samo pred Bogom. Njezin je rezultat solidarnost među ljudima, koja, ako je narušena, u metafizičkom smislu kaže da su svi na neki način krivi. Treba reći da, iako se Jaspers time prije svega obraća Njemačkoj, on ni u jednom trenutku ne zaboravlja teški teret njezine političke krivnje, ali i sugerira da je »u Njemačkoj izbilo ono što je u čitavom zapadnom svijetu bilo u tijeku kao kriza duha i vjere.« Pišući dakle ipak taj tekst i za druge koji nisu Nijemci (savezničke pobjedničke sile prije svega) Jaspers anticipira budućnost i vjeru u pročišćenje koje je rezultat unutarnjega bavljenja sobom, ali je i uvjet političke slobode. Svijest o krivnji, dakle, dovodi do etičkog smisla pročišćavanja koje ispravlja krivnju (ponovnim uspostavljanjem djela onoga što je uništeno). Na jednom mjestu Slavoj Žižek, govoreći o komunizmu i nacizmu, kaže da kad su koncentracijski logori u pitanju uvijek mu na pamet pada samo nacizam, nikad komunizam. No, pitanje odgovornosti aktualno se danas postavlja i u drugim kontekstima (na ovim prostorima i šire). Jaspersov je tekst tu ipak bitan, iako koliko god srodan nekim suvremenim dvojbama ne nužno i ključan, jer on i ne može više postavljati pitanja odgovornosti za druge. Ali je bitan jer se obraća i individui koja gradi zajednicu, ali i zajednici koja je tu istu individuu upravo vrlo radikalno iznevjerila. Trajna dvosmislenost pitanja i uzajamnosti odnosa između individue i zajednice vrlo je ozbiljno narušena povijesnim iskustvom nacizma koji je proistekao iz nacionalsocijalizma, ali je i danas pitanje onoga čime se demokracija procjenjuje. Odnosno, koliko suvremeni politički sustavi i dalje u sebi sadrže staro pitanje o onoj slabosti koja bi mogla otvoriti prostor onim političkim opcijama koje politički zatvaraju prostor djelovanja svakoj drugoj politici, a političko društvo odvode na stranputicu koja nažalost većinom završava tragično i za one koji misle i za one koji ne misle da su izvan, ali su nemuštom i okrutnom političkom procjenom tamo stavljeni. Drugim riječima, epohalne zamisli, ne samo nacionalsocijalista nego i drugih koji su spremni na ukidanje političkog društva utemeljena na demokraciji, nisu i jedini epohalni i povijesni promašaji, nego su to i epohalne slabosti demokratskih političkih sustava i društava koji ih nisu dovoljno temeljito promislili i time su doveli u pitanje te iste temelje. Kao zalog budućnosti, to je sigurno jedna od važnijih Jaspersovih poruka.

Snježan Hasnaš