Vijenac 346

Kazalište

GRADSKO KAZALIŠTE ŽAR PTICA: Maja Aduša Vidmar, Mudro pile, red. Katja Pegan

Svome jatu

GRADSKO KAZALIŠTE ŽAR PTICA: Maja Aduša Vidmar, Mudro pile, red. Katja Pegan

Svome jatu

slika

Unutar tijesnoga duhovnog ozračja, gdje kokošjom logikom vlada samodopadni pijetao Jakob, u gnijezdu koje štite kokica Liza i koka Cecilija, na svijet dolazi Mudro plavo pile. Posve drukčije od stanovnika kokošinjca, kako izgledom i hodom, tako bioritmom i pameću – Mudro pile, odbačeno od vrste kojoj ne pripada, kreće u potragu za mjestom pod suncem. Mudro pile Maje Aduša Vidmar, u režiji Katje Pegan, posljednja je ovosezonska premijera Kazališta Žar ptica: premijerna dječja publika 31. svibnja Mudro je pile ispratila skandiranjem. Igrokaz je oblikovan na tragu etičke poruke Ružnoga pačeta, režiran u razgovijetnu i maštovitu rukopisu Katje Pegan, iznimno vizualno privlačan u kostimima Ane Matijević, sceni Milana Percana i koreografiji Spomenke Šparemblek, kao i u glazbi Mirka Vuksanovića. Unutar čvrste dramske i kompozicijske cjeline, glumački je ansambl Mudrog pileta izvrsno razigrao scenski prostor: Gorana Marin u naslovnoj ulozi kreirala je Pile u bogatu registru njegove emocionalne čvrstoće i osjetljivosti, uravnoteživši dječju empatiju i navijačke strasti u publici. Asja Jovanović u ulozi Koke Cecilije i Piletove mame Sove, kao i Vesna Ravenšćak kao Kokica Liza, nijansirale su uloge mišljene u izvrsnoj blagohumornoj kritici feminizma i tradicionalne ženske obiteljske uloge, protkavši predstavu finim nitima plemenitoga osjećaja materinstva. Donekle prenaglašen u intonaciji, premda sasvim točan u svojoj ulozi Pijetla Jakoba plemenitoga, bio je Robert Bošković.

Mudro pile ponudilo je najmanje dvije etičke poruke: prva, izrasla iz matrice kukavičjega gnijezda, kazuje o traumama koje prosljeđuje ksenofobija. Druga poruka, manje vidljiva, ali baš zato psihološki intenzivnija – kaže: svaka ptica svomu jatu leti, pa makar to bila kokoš ili sova. Riječ je, dakako, o pitanju identiteta i uspostavljenoga vrijednosnoga sustava sredine koja najčešće ne može prepoznati vrline drugoga, naprosto zato što nije kapacitirana. Iako takva poruka svakako nije u modi, ona ne narušava duh pluralizma, vječna je i potvrđena u praksi: Ružno je pače odahnulo u labuđem društvu, Mudro pile uz svoju pravu mamu Sovu sretno može letjeti i hukati po svu noć, bez obzira što o tomu kažu kriteriji uspostavljeni u kokošinjcu.


Dubravka Lampalov

Vijenac 346

346 - 7. lipnja 2007. | Arhiva

Klikni za povratak