Svjetsko čudo

Svjetsko čudo

Ljubavi jedne plavuše iznalaze savršen omjer između zabavno-empatičkog i kritičko-satiričkog. Između tragikomike i apsurda. Između humornog i ozbiljnog. Posredujući moment, što ga Forman uspješno uobličuje ozračjem filma jest – melankolija

Češka kinematografija oduvijek je plijenila ovdašnju publiku. Posve dokazano, postoji neka bliskost, neka tajna veza između dvaju slavenskih mentaliteta: hrvatskog i češkog. Ovdašnja simpatija za tzv. češki humor miješa ispijanje piva s empatijom prema malim obiteljskim dvorištima, gdje slavenski patrijarhat prepoznaje svoj prirodni habitus. Ipak, hrvatska kinematografija, ne podcjenjujući trenutačne kreativne uzlete, vjerojatno nikada neće biti svjetsko čudo. A baš je taj naziv uzet za ciklus Filmskih programa o najvažnijem razdoblju čehoslovačkoga filma.

U svjetskoj kinematografiji, ime Miloša Formana ne treba posebice predstavljati. Nakon tri cjelovečernja igrana filma snimljena tijekom šezdesetih najpoznatiji češki redatelj otisnuo se preko velike bare. U SAD, posebice nakon sjajne Oscarima nagrađene alegorijske tragikomedije Let iznad kukavičjeg gnijezda, postaje jednim od globalno najcjenjenijih autora koji pomno bira filmske projekte.

Ipak, šarm njegovih čeških filmova do danas nije izblijedio. Rani Forman nije izgubio bitku s neumoljivim testom vremena. Njegova je duhovitost univerzalna.

Crni Petar (1964) pokazuje što čuveni češki humor doista jest. Naslovni lik filma tipični je antijunak. Tinejdžer u dobi kada se tek naslućuju čari suprotnoga spola, te kada imaginacija i želja daleko nadmašuju ostvaraje ljubavi i erotska postignuća. Istodobno, Forman vrlo dojmljivo iscrtava nedvojbeno najzanimljiviju osobu filma, lik oca (Jan Vostrcil) naslovnoga junaka. U tom liku autor suptilno karikira i vladajući mentalni sklop tzv. socijalističkog morala svoje domovine. U tom je smislu blizak literarnim ostvarenjima Milana Kundere tih godina. Otac je autoritarni, no istodobno groteskni pater familias, čija je retorika komično apsurdna. Forman to poentira na samu kraju filma, kada očeva gestikulacija ostaje zaleđena u nemogućnosti bilo kakve smislene artikulacije. Osjećaj za apsurd i grotesku autor je ovdje tek suptilno nagovijestio nekim momentima.

Jednako tako, kroz film Crni Petar proviruje i osebujni smisao za detaljistiku. Posebice je to vidljivo u sekvenci subotnjeg izlaska na plesnjak, koja i danas beskrajno šarmira nepatvorenom dokumentaristikom, ali i simpatijama autora prema nespretnosti tinejdžerskih junaka. No, ista ta nespretnost pomalo je prenesena i u samu režiju filma. Crni Petar tek je nagovještaj mnogo većih autorovih mogućnosti.

Ljubavi jedne plavuše (1965) film je koji će Formanu donijeti međunarodni uspjeh. Scenaristički uobličeno u suradnji s Jaroslavom Papoušekom, te sa svojim tadašnjim asistentom Ivanom Passerom, to će ostvarenje biti mnogo koherentnije. Nakon dječačke perspektive prethodnika, autori pripovijest filma razvijaju iz djevojačke vizure. Osim same bizarne narativne linije – zbližavanje djevojaka iz provincijske tvornice cipela s vojnim rezervistima – Ljubavi jedne plavuše donose i višu umjetničku dimenziju u poetiku groteske i apsurda. Naime, emotivnost. Andula (Hana Brejchová), plavolaska iz naslova, ne želi dijeliti sudbinu ostalih cura iz djevojačkog internata. Ona se doista zaljubljuje u praškoga klavirista Mildu (Vladimir Pucholt) i, nakon erotske noći, za njim kreće u Prag, što on ne očekuje. Tamo je čeka komičan susret s njegovim roditeljima. U toj, ključnoj sekvenci filma, Forman ponovno groteskno portretira (malo)građansku obitelj, krhki temelj sustava socijalističke Češke. Balansirajući na granici suosjećanja s izgubljenom djevojkom i humornoga karikiranja mladićevih roditelja, film iznalazi savršen omjer između zabavno-empatičkog i kritičko-satiričkog. Između tragikomike i apsurda. Između humornog i ozbiljnog. Posredujući moment, što ga Forman ovdje uspješno uobličuje ozračjem filma jest – melankolija. Povratak u svakodnevicu tvornice melankolična je završna sekvenca Ljubavi jedne plavuše. Tek tim filmom Forman je pokazao da umije savršeno redateljsko/umjetnički uobličiti svu složenost međuljudskih odnosa, što će i poslije potvrđivati. Treći film češkog opusa, pak, bit će svojevrsni intermezzo. Naime, alegorijska parabola o smiješnim vatrogascima iz Gori, moja gospođice (1967) više je nagovještaj političkoga gušenja umjetničkih sloboda u autorovoj domovini negoli naznaka kasnijeg Formanova redateljskog uzleta.

Ciklus Čehoslovačko filmsko čudo, osim Formana, predstavio je gotovo sve najistaknutije autore ovog razdoblja – poput Passera, Kadára i Klosa, Menzela, Zemana, Kachyne i ostalih – izuzev jedne prevažne autorice, Vere Chytilove. (Nadajmo se i nekom njezinu skorašnjem ciklusu.)

Jednako, mislim da je sazrelo vrijeme za još jednu retrospektivu iz istog razdoblja, poput vrlo posjećena čehoslovačkoga filmskog čuda. Vjerujem da bi i jugoslavenski crni film šezdesetih bio pun pogodak. Slažete li se?

Marijan Krivak