Svijet za svijet

Svijet za svijet

Violončelo Natalie Clein postojano je vodilo glavnu riječ, uz koju je zajedno s Chikarom Iwamurom i orkestar Zagrebačke filharmonije polučio dojmljivo muziciranje

U zgusnutu tempu smjenjivanja jednoga događaja drugim odvija se zaključno poglavlje tekuće glazbene sezone, za koju su i posljednje oktave Zagrebačke filharmonije, ali i programi Koncertne direkcije, priskrbili zvučna imena s međunarodne reproduktivne scene. Tako je i za svijet, želim vjerovati, jednako profilirana hrvatskoga kulturnoga ukusa i svijet sa svih strana svijeta ponovno svirao i pjevao prema modelu zaštićene oznake izbirljivo-probrane glazbene ponude, između čijih i uspješnih i manje uspješnih poslovnih redaka gdjekad čitamo i ponavljanja i ne uvijek s relevantnim umjetničkim rezultatima.

A nakon sada već gotovo redovita pojavljivanja japanskoga dirigenta Chikare Iwamure za pultom zagrebačke glazbene križaljke, crv sumnje u trećemu je uhu razvio dodatne antene čiji prijam i ne odašilje baš najčišće vibracije. I teško je zapravo dokučiti čime je Iwamura zadužio Zagrebačku filharmoniju pa da već i u sljedećoj sezoni ima prostor novoga djelovanja, a sa svježim sjećanjem na posljednji u društvu anemično artikulirane glazbe Čajkovskoga, Elgara i posebno Huga Wolfa (Dvorana Lisinski, 18. svibnja)?! No, ono što drugi ne mogu ili im nije dano (a primjerice mnogi hrvatski dirigenti ili solisti i ne omirišu hrvatske orkestralne utvrde!) Chikara Iwamura dobiva redovito i servirano na tanjuru, a njegova pozicija dirigenta tokijskoga orkestra NHK možda određuje i sadržaj i svih budućih, a uvijek primamljivih reciprociteta u svekoliku glazbenome biznisu. Bilo kako bilo, Wolfova Talijanska serenada u G-duru s početka Bijele oktave ni po čemu nije dala naslutiti dirigentovo i sve češće talijansko radno iskustvo, a traljavo uravnotežen odnos između prozračne instrumentacije smanjena orkestralnoga korpusa i izdvojenih dionica viole i violončela dodatno je zamutio rukopis svijetlih boja i fino osjenčanih prepletaja. I kao da nije znao Iwamura što učiniti i početi s tom nevelikom, samozatajnom partiturom mirna sloga i zahtjevne logike unutarnjega reda, što se onda takav stav bez stava odrazio i u zvuku orkestra, dakako s intonacijom sumnjive ugođenosti i s tonom bez okusa i mirisa.

I nije to bio neki svijet za svijet već utvrđenih pravila, čiju je višu kategoriju djelovanja te večeri srećom prepoznala engleska violončelistica Natalie Clein. Oboružana teatralnom gestom s pokrićem odlične bečke škole Heinricha Schiffa, mlada se umjetnica srčano i muzikalno uhvatila za mnogolike rukavce Elgarova Koncerta u e-molu s netipičnim koncertantnim arhaizmom u orkestraciji na način starih modusa i čistih, a opet i romantično pjevnih ploha. Njegujući ton vibrantno nosiva odjeka, Natalie Clein istodobno je mudro nadzirala suprotnosti autorova diptihalna plana glazbe s pomirbenim slikama fin de siea clea i razdoblja neposredno nakon Prvoga svjetskoga rata. Zato i tamna pjesma od starine u uvodnome nastupu violončela kao lajtmotiv, ali i nit žalovanja pri bujanju živa orkestralna tremola, što će u zaključnome Allegru dosegnuti vrhunac s romantičnim valjanjem sjedinjena tuttija. A u toj šumi s jasno vidljivim stablima violončelo Natalie Clein postojano je vodilo glavnu riječ, uz koju je zajedno s Chikarom Iwamurom i orkestar Zagrebačke filharmonije polučio sada svakako dojmljivije muziciranje.

I usprkos velikim (teorijskim) riječima veleučena Rogera Norringtona o čistome tonu bez vibrata, taj je isti svijet na koji barem s naše (samoomalovažavajuće!) strane često gledamo i s pretjeranim strahopoštovanjem, i u posljednju tekućesezonskome Svijetu glazbe KDZ (Lisinski, 24. svibnja) podlegao Fortuninoj ćudljivosti, da bi u sudaru s povijesno autentičnom izvedbenom praksom suvremeni instrumentarij štutgartskoga zvuka na kraju propjevao i po nesavršenim tonskim vrijednostima. I s vibratom i bez njega, dakle, Simfonijski orkestar Radija Stuttgart jednako je ranjiva biljka u uvjetima čak i umjetno zacrtana plana o pozivu na kakvu zamišljenu, a unaprijed izgubljenu povijesnu bitku za vrijeme prohujalo s vihorom, u koju Sir Norrington kao šef dirigent štutgartskoga orkestra unosi i zapravo nerazumljivu i ne osobito uspjelu dozu koketiranja s publikom tipa novogodišnjih veselica. Razgibavanjem nogu između stavaka nimalo šaljive izvorne verzije Brucknerove 3. simfonije u d-molu Norrington je valjda poželio pojačati dojam svojega hladnokrvnoga načina dirigiranja s većma mirujućom lijevom rukom, a svjesno odabrana uloga moderatora ili koordinatora što je glavninu posla već obavio za ranijih bit će spiritualnih seansi s orkestrom, kao da poručuje: da, u koncertnome finalu i prvi među jednakima mora znati gdje mu je mjesto!

A mjesto Rogera Norringtona zacijelo ima svoje mjesto u aktualnim previranjima o reinterpretaciji naslijeđene glazbe, za koju će zajedno s orkestrom iz Stuttgarta priskrbiti i impresivno moćan tutti u forteu, ali i nekantilenski hrapav ton prvih violina bez vibrata, uz diskretan, ali i čujan i ne tek jedan – kao ni jedan, vaklasto posložen akordički nastup rogova i pridruženih trublji u Brucknerovoj, vagnerijanski umreženoj partituri iz 1873. Netipična pozicija s osam kontrabasa u posljednjoj liniji te s limenim puhačima u lijevoj i desnoj polutki orkestralnog aparata s trbuhom od violončela, dosegnula je tako i svijetlu i manje svijetlu stranu uspinjanja po jednosatnoj simfonijskoj tvorbi, da bi u Henzeovoj komornoj instrumentaciji i orkestraciji Wagnerove Pjesme Mathilde Wesendonck iz prvoga dijela rasporeda potamnile do hladne kapi ni jedne kapi krvi. Ponajviše je tomu kumovala interpretacijski i stilski posve nezainteresirana Talijanka, u priloženu životopisu piše sa »svjetskih pozornica« Sara Mingardo, čiji u dubinama muški obojen alt što se ne čuje u neprofiliranoj slici bez tona plovi miljama daleko, jako daleko od note romantične ljubavne lirike na trenutak zaljubljiva bajrojtskoga (uvijek financijskoga) mešetara. I hvala lijepa na toj i takvoj obavijesti s jamstvom znanstvene isključivosti, hvala i za hladnoću što ništa ne govori, a za koju i Norringtonova ruka u vatri snosi posljedice!