SVE O ORFEJU

SVE O ORFEJU

Albertu Goldsteinu (1943 – 2007) u spomenAlbert Goldstein, Orfejev posao, Naprijed, Zagreb, 1992.

Po svemu sudeći Orfej i Euridika u Alberta Goldsteina ne mogu se ni sastati ni razdvojiti, jer svijet u kojemu se njihova sudbina odigrava labirint je nemogućeg i virtualnog, gdje su početak i svršetak uvijek zajedno. Ono što se zbiva u Hadu proistjecalo bi iz tog određenja, sve je stavljeno pod uvjet transcendentnog bez: »Bijelo svjetlo bez istoka / bijele vode bez izvora, / poneki kamen bez spoticanja, / sjene bez sjenki sjećanja, / pokreti bez zvuka i bez razloga / usporeni do vlastitog praćenja, / i isti, i neponovljivi, / i ti, i ja, bez upitnosti.« Koje je u tome gledište i posao pjevača? Je li on mitska neman ili onaj koji je došao nju dokrajčiti? Nema u Goldsteinovu sustavu osobe koja bi bila više osporena od pjevačeve, ni glazbala koje bi bilo više zanijekano, pogotovo što mu ime govori o tome da je on onaj koji mora biti ono što jest i što čini: »Pjevač sam bezglasni, kazivalac utaman, / nijemi pjesmom ubojica, / harfe bežične nosač...«

Šezdesetih godina prošloga stoljeća, egzegetika pjesnikovih pjesnika, Hölderlina i Rilkea, u tekstovima Heideggera, Allemanna, Blanchota, posebno se usredotočila na mit o Orfeju i Euridiki kao na ključ za razumijevanje zadaće pjesništva u modernim vremenima. »Ali Orfej silazi Euridiki: ona je, po njemu, krajnost koju umjetnost može dostići«, kaže Maurice Blanchot, »ona je, pod imenom koje je skriva i pod velom koji je pokriva, duboka tamna točka prema kojoj čini se da umjetnost, želja, smrt i noć teže.« Kada se čita asketski koncipirani Orfejev posao, čini nam se kao da Goldstein ne piše da bi se uživio u interpretativni nimbus, nego da bi s Orfeja skinuo interpretativne slojeve i došao do fikcije nekog izvornijeg ili, bolje, konačnog Orfeja koji bi se probio kroz naplavine riječi.

Orfej i Euridika zatočenici su mita kojemu je glavna zadaća učvrstiti vjeru u onostrano. Goldstein na samo sebi svojstven način kao da hoće tu vjeru nadomjestiti sumnjom, a da se ne naruši osnovni scenarij mita. Tako je riječ za kojom je Euridika krenula »bila tek slutnja da takva postoji«. Orfej i Euridika dva su zrcala koja se međusobno zrcale kao jedan podijeljeni subjekt; oni se više osporavaju nego potvrđuju, kao što je i predmet njihova pjeva, »lakoumno zasnovan«, zapravo osporen. U Goldsteina sve je podijeljeno, sve je zrcalno, to je najveći znamen usuda koji je u sve ravnomjerno upleten:

U ravni smo po kojoj sestre Parke

šetaju podruku perivojem

a njihov hod gradi okružje stvarnog događaja

i mi se zbivamo istodobno s obje strane

ogledala.

S njima počinje i ne završava tegoba pjesme koja ne zna tko ju je zasnovao, jer je rečeno da je to bilo lakoumno, a ne zna se zašto. Na tananoj razlogovskoj vagi između bitka i ništavila, Goldsteinova poetika otvorene neizvjesnosti neutješna je (tko je uopće spominjao nadu, tko vjeru, tko ufanje?), pa ipak reklo bi se da je beznađem okrepljujuća. Ona nam regbi progovara sa stajališta svoje sada dosegnute onostranosti, ali nam začudno pripominje da je to bilo zapisano prije toga sada, pjesnikove smrti.

»Moram se obraćati nekom / i taj netko mora uistinu biti«. Komu se obraća Orfej? Nekom nužno opstojećem činjenicom Orfejeva opstanka – treći u trokutu – čitalac, gledalac njegova usuda i čitač njegova mita, ali o njegovu biću može se reći tek to što i o Orfeju, da istodobno nastaje i nestaje.

Kakav je završetak mita o Orfeju i Euridiki? Nakon Euridikina nestanka Orfeja su raskomadale Tračanke zato što se nije odazvao zahtjevima njihove ljubavi. Po Goldsteinovu tekstu iz Glave koja pluta, to komadanje nadživjela je Orfejeva glava, koja pluta morima sjećajući se Euridike – gonjena opsjednutošću »zadržati u pomisli tebe i sebe« – uzalud tražeći uvir svoje plovidbe u Had. Sav njezin i Orfejev dobitak protiv je njegove volje, njemu na porugu: »Uzaludan napor učinio me bogom / mimo želje, mimo poimanja, / mimo odricanja / kojega se nisam odrekao.« Posljednja riječ pripada Euridiki, koja se pokušava prisjetiti Orfeja:

Orfej? Ne znam.

Možda. Ništa mi ne kazuje.

Sjena među sjenama,

ime među imenima,

priča među pričama

koje traju koliko i smrt,

beskrajno kratko.