Sve je samo dim

Stručna skupina britanskoga »The Economista« komotno je i taj aspekt mogla staviti na svoju listu kriterija za gradaciju miroljubivosti. Agresivnost pušača u Hrvatskoj posve bi sigurno gurnula Hrvatsku još koje mjesto dalje od aktualnoga, a ono je, kako javljaju agencijske vijesti, trenutno za(o)stalo na broju 67. (hajde, dobro je, bolji smo od Srbije, odahnut će mnogi). Dakako, taj je popis posve nevažan, kao što su sve ljestvice i vješala manje-više takvi – tek treba se prisjetiti onoga šangajskog popisa od prije tri godina na kojem Sveučilišta u Zagrebu nije bilo među prvih petsto sveučilišta u svijetu, i fokusiranije: među sto sveučilišta u Europi. (Ta je lista valjda jedino i bila važna Nevenu Budaku pa u svoju postmodernističku antologiju Croatica nije uvrstio Zagrebačko sveučilište.) Zakon o zabrani pušenja na javnim mjestima u Hrvatskoj je popušio, bez obzira što je takav zakon u zemljama Europske Unije postao trend. Kad već u svemu pokušavamo slijediti EU, mogli smo pokušati i na taj način, ali... Uostalom, čak i da se donese, takav bi se zakon vjerojatno slabo ili nikako provodio. Provodili bi ga inspektori koji i sami puše k’o Turci, kao što djeci o štetnosti pušenja u osnovnim školama govore učiteljice koje jedva čekaju pripaliti na hodniku (i to redovito čine, prema pričanju klinaca), a tu su, naravno, i liječnici-pušači kao najzorniji primjer da je s pušenjem sve u redu. Oni su osobito suptilni, pa kad im dosade te navale nepušačkih kampanja i verbalnih uvjeravanja, psihoterapijskih tečajeva i uradi-sam američke instant publicistike, posve skulirani, čineći dimne kolutiće, odgovaraju da se od nečega ionako mora umrijeti. Frustrirane gospođe, koje iza cigareta skrivaju tko zna kakvo nezadovoljstvo i nedostatak, oslanjaju se na pseudoemotivnu frazu: ostavite me na miru, cigareta je jedino zadovoljstvo koje imam i nikada je se neću odreći. Pušenje se prikazuje kao neka posebna zona civilizacijskoga dosega, dopuštena razina oslobađanja od stresa, umiranje na rate koje zapravo nikoga više ne zanima (samo ti rikavaj, čovječe, to je tvoja osobna karma), maloobročni otrov na duge staze... a duhanska je industrija vitalna grana gospodarstva od koje svaka država itekako ima koristi. Uostalom, i predsjednik Mesić nedavno na otvaranju pogona TDR-a u Kanfanaru poručuje: ako pušite, gospodo, pušite hrvatsko! O njezinoj snazi dovoljno govori podatak da je danas samo deset zemalja bogatije od ukupne duhanske industrije. U 20. stoljeću umrlo je sto milijuna pušača, očekuje se da će ih u ovome umrijeti oko milijardu. Svaki dan od posljedica pušenja umire trinaest tisuća pušača. Što znače ratovi u povijesti čovječanstva? U usporedbi s tim brojkama baš ništa. Rat protiv nikotina (plus katran plus nepoznati kemijski spojevi) nije moguće dobiti – pušači svih zemalja, ujedinite se! (I ako još niste, pogledajte Mannov Insider, štošta će vam biti jasnije.) U Hrvatskoj je 1,2 milijuna pušača, a među njima i jedan klinac sa sedmog kata iz mog ulaza. Ide u prvi razred srednje, skriva zapaljenu cigaretu kad me vidi, smota je u sekundi onako spretno u šaku (vi, pušači, znate kako), kao da neću osjetiti dim kad prođem pokraj njega. Susjed sa šestoga kata redovito puši u dizalu, i tu nema pomoći, nikakvi natpisi ni zamolbe sa sastanaka stanara ne pomažu. Na lođi iznad moje redovita je noćna pušačka redaljka, čikove sline majka, kći, sin i njegova cura u kolektivnoj zapaljotki (ili očaju). Pritom puše i M. P. Thompsona i bivšu mu Danijelu. Ponešto pepela nehajno dopuše i na lođu ispod, svako jutro slijedi obvezno čišćenje. Kao strastveni nepušač u bezobzirnu svijetu pušača, zapažam da svi oko mene cmrče požutjelo lišće: i vozači ZET-ovih tramvaja i autobusa, i majke s malom djecom u šetnji Bundekom, i taksist koji me i ne pita smije li zapaliti, i poštar, i dostavljač pizza, i tete u vrtiću, i dežurni kreten koji pepeljaru iz svoga automobila prazni dok čeka zeleno svjetlo na semaforu... U redakciji »Vijenca« upravo pušenje nije dopušteno, ne zato što mi posebno ne volimo pušače, nego zato što je to naš izbor i naše stajalište o toj posve besmislenoj pojavi. Imaš taj komadić suhe, fino upakirane slinice u ustima, vučeš, izdišeš, pa si kao smiren… stvarno je mašta moćna stvar. A tek ona varka s light-cigaretama. Naše historijsko ne pušenju ide tako daleko da tekstove s cigaretom u rukama ne primamo, zato i preferiramo elektronsku poštu.

Inače je dobro. Milan Bandić otpuhnuo je s očekivanog mjesta SDP-ova predsjednika. Na radost svih Zagrepčana i maratonaca Bandić ostaje na Radićevu trgu, neće biti premijer, uh. I dalje ga za mjesto predsjednika neće podupirati samo Supilova simbolička ulica, već cijeli socijaldemokratski Zagreb. To je ujedno i prilika Bandiću da se iskupi za predizbornu blamage, tj. da u ostatku mandata provoza pokoji niskopodni tramvaj (od silnih sedamdeset na kupu) i utvrdi, jer je prema vlastitim riječima »precizan ko gorska suza«, kolika je stvarna cijena karte u njima. Da u ZET-u imaju sluha i duha, spustili bi cijenu karata s trenutnih 8,00 kn na Bandićevih 4,85 kn na barem jedan sat, kao što su nedavno Španjolci ismijali svoga premijera koji nije znao koliko stoji šalica kave. Pobjednik Milanović, iako samozadovoljan do bola kao i većina stranačke mu vrhuške, barem u medijima pristojno izgleda, mlad je, zna se odjenuti i složiti boje u spektru, za razliku od Antunovićeve, koja je pokazala dobar ukus samo kad je odjenula pilotsku uniformu i zaprašila na krilima socijaldemokracije u kokpitu pobješnjela MiG-a 21. Iza nje na hrvatskom nebu ostao je samo dim.

Ivica Matičević